Piše: Krsto J. Pejović
Surova današnjica, nažalost, daje nam za pravo da ustvrdimo da su sukobi zavladali širom zemljinog šara. Evidentna je mješavina svakog zla pa je slika svijeta sumorna, mračna i tužna. Budnog pogleda nema. Kriminal zauzima istaknuto mjesto. Glad je takođe na vidnoj poziciju. Svijet raste i nastaje u pustinji koja ne zna za moral. Poštovanje kao pravilo je nestalo. Učesnika i beskućnika u praznom životu ima na pretek. Zdrav čovjek je u bunilu. Ne zna gdje i kuda ide. Riječi: ljubav, sloga, zajedništvo i solidarnost su praktično nestali. Prosvećena inteligencija i akademci se ne čuju. Kao da pretežnom svijetu mentalna higijena nije čista. O pravdi se i ne govori. Nestala je pravica. Društvo ma koje države ne preuzima na sebe teret vaspitanja i obrazovanja mladog svijeta. Na svakom koraku se vidi okrutnost. Bulevari su poprište obračuna, pa preplašen svijet traži sigurnost. Samoća raste kao plima. Zaboravlja se da je za mnoge biti sam isto što i biti mrtav. Sreća je odavno razbijena, uništena...
Svijet uveliko žali za ljudima genijalnog uma, blagorodnog karaktera, kao i za onima koji su nježni i otvorene duše. Nažalost, to je surova stvarnost. Prljavština svijeta kipti od mora podmetnutih falsifikata. Ima i onih koji prirodu gledaju sa gadošću. Zato se čovjek pita da li je ovaj svijet jedna "rđava knjiga". Knjižare i biblioteke se zatvaraju. Njihove zgrade ostaju bez adresa. Kompjuteri su doprinijeli da je čovjek današnjice zatvoreno biće...
Tačno je da u svijetu nema savršenog poretka, ali to nije razlog da pravda nije nezavisna, kreiraju je političke ideje neoliberalnog sistema. Inače, zapovijesti ovog vijeka su antisocijalne. Kao da nadire fašizam. Građansko pravo egzistira bez jednakosti i pravne sigurnosti. Logički govor rijetko se čuje. O logičkoj misli da se i ne govori, kao da je ostala bez života. Mladost je zahvatilo nevrijeme. Teško da se čovjek može snaći u pravnom sklopu Evropske unije. Pravo se mijenja kao vremenske promjene. Nijedna aksioma nema ugled. Pale su sve vrijednosti, pa imamo pukotinu do pukotine. Nema argumentacije koja može ovaj svijet učiniti razumljivim. Riječju, stiče se utisak kao da neko želi da svijet potisne u bezdan. Ozbiljne teme se tumače na neozbiljan način, kao da je svijet suviše toksičan. Vladavina roditeljstva sve više i više nestaje. Talenta za rađanje i podizanje djece gotovo i da nema. Dobri roditelji su zaboravljena priča. Korijeni tradicije su usahli. Gaza se uveliko gazi pred očima svjetskih moćnika. Tačnije, moćnici je i ne primjećuju. Kao da žele da jedan narod nestane. Ogrehovana je i priroda. Grijeh je postao najopasnija guba. Narodu jedino ostaje praštanje i molitva. Za nadu je i utjeha, sunce se rađa sa Istoka.
(Autor je publicista)
