Piše: Dimitrije Boarov
Da podsjetimo, čim se i bukvalno uselio u Bijelu kuću u Vašingtonu, Tramp je najavio pismo Ujedinjenim nacijama, s kojim istupa iz Pariskog dogovora o klimi i povratak američke industrije automobila fosilnim gorivima. Zatim je preko medija zatražio da OPEC snizi cijene nafte na svjetskom tržištu, "kako bi se zaustavio rat u Ukrajini", ali je istovremeno ukinuo i sva Bajdenova ekološka ograničenja u istraživanju na naftu i gas i licence za širenje vjetroparkova u samoj Americi, koja je postala najveći proizvođač fosilnih energenata u svijetu (pa će sjutra postati i njihov najveći izvoznik). Riječju, novi (i nekadašnji) predsjednik SAD zasuo je svjetsku javnost galamom o novom američkom izolacionizmu, ne hajući ni za interese tradicionalnih saveznika u Evropi, pa ni za dostojanstvo starih suparnika, a prije svega Ruske Federacije. U stvari, on najavljuje združeno dejstvo SAD i Rusije u gaženju značaja Evrope i njene unije, preko partnerskog dogovora sa Kremljem o uslovima zaustavljanja rata u Ukrajini, u kojem će Amerika biti glavni režiser obima ustupaka i jedne i druge strane.
Rano je čak i za analizu Trampove retorike i ona će biti moguća tek kada budemo vidjeli šta on doista može da učini na svjetskom planu u kratkim rokovima (koje obećava), ali je opšti utisak da su megalomanski ciljevi koje je sebi postavio "da bi svjetlo ponovo obasjavalo svijet" takvi da će štete po svjetsku ekonomiju biti sigurne, a dobici za građane SAD krajnje neizvjesni.
U takvom kontekstu, ipak se mora priznati da će većina svjetskih aktera, pa i malih država, morati da redefiniše svoje spoljnopolitičke strategije, pa će to morati da učini i Srbija. Naš slučaj je tim teži što mnogi stručnjaci smatraju da Srbija i nije imala čvrst scenario spoljnopolitičkog djelovanja u poslednjih desetak godina, nego je sve bilo i ostalo u rukama Aleksandra Vučića i njegovih drugarskih, bolje reći "burazerskih" dilova sa takozvanim "slobodarskim i nezavisnim liderima" u svijetu.
To nužno "redefinisanje" spoljne politike Srbije sada komplikuje i teška politička kriza unutar zemlje, u kojoj ni vlast ni opozicija ne iznose jasne stavove ni oko elementarnih i najkrupnijih pitanja. Sve je u šiframa i u praktično namjerno izvedenim kontradiktornim tekućim potezima. Evo samo nekoliko sitnih primjera. Zašto je predsjednica Narodne skupštine Srbije Ana Brnabić morala da prisustvuje inauguraciji predsjednika Venecuele Nikolasa Madura (nekoliko dana uoči Trampove inauguracije), socijaliste koji je ponovo pobijedio na navodno "lažiranim izborima" i koji svoju zemlju bogatu naftom već duže od deset godina vodi u siromaštvo, pošto je pod stalnim sankcijama SAD. Uzgred, "komedijant slučaj" (Crnjanski) je udesio da je vijest o prijateljskom susretu Maduro–Brnabić propraćena i viješću da su SAD povisile nagradu onome ko obezbijedi informacije koje bi pomogle hapšenju Madura, koji se tereti za korupciju i krivična djela po zakonima Amerike. Ili, šta je protekle sedmice u Bjelorusiji doista radio ministar "za inovacije" u Vladi Srbije, Nenad Popović, baš uoči predsjedničkih izbora u toj zemlji, u kojoj je novi-stari predsjednik Aleksandar Lukašenko dobio sedmi predsjednički mandat sa navodno 87,6 odsto osvojenih glasova. Navodno je tamo naš ministar za inovacije razgovarao sa nekim crkvenim velikodostojnikom, itd., a u Minsku nije bio da podrži Lukašenkovu kampanju. Ili, zašto je predsjednik Vučić u Vučevićevu vladu za potpredsjednika postavio Aleksandra Vulina, koji je netom bio već stavljen na listu ličnih sankcija SAD "navodno zbog korupcije". Pri tome je Vulin zapravo, ni manje ni više, postao ministar za odnose sa Kinom i Rusijom!? I o čemu uopšte odlučuje nominalni šef srpske diplomatije Marko Đurić, kad ovih dana, kada treba zauzeti dugoročno obavezujuće stavove o spoljnoj politici države – ćuti kao zaliven.
novimagazin.rs
(Autor je novinar)
