Piše: Milisav S. Popović
Često su kompleksni za obradu, pa je i zanemarljiv broj (trenutna količina/obim) studija koje se njima bave. Uzgred, "prikačeni paradoksi" su stari koliko i sama ljudska želja da dozna: što više pokušavaš nešto da sakriješ, to "skriveno" svijet brže pronalazi.
Interesantno, ali ih danas uglavnom zovemo/prepoznajemo kao "Strejsend efekat" - po holivudskoj Barbari koja je 2003. tužila fotografa zbog snimka svoje kuće. Prije tužbe, fotografiju je vidjelo šestoro; nekoliko sati poslije pokretanja postupka – pola miliona ljudi. Htjela je da zakloni, skloni, agresivno zaštiti prikaz, a pretvorila je u svjetsku atrakciju. Odjednom su svi znali ne samo koliko je grandiozna njena vila, već i koordinate litice na kojoj se građevina nalazila. Fotka je samo isprovocirala javnost da dodaje nove informacije i intimne detalje – da bi na koncu mnogo više od onoga što je htjela da se "izbriše" postalo bezobrazno dostupno.
Ali fenomen je mnogo stariji od interneta i slavnih vila. Kroz spaljivane knjige, cenzurisane pjesme, zabranjeno ponašanje, progon nauke... odvajkada se zvao i zove" efekat zabranjenog odjeka/eha". I njegova istorija je paradoksalno zadovoljavajuća – jer je ništa drugo do slatka osveta "zabranjenog voća".
Narode, psihologija "prikačenog paradoksa" je jednostavna: kada osjetimo da nam neko oduzima slobodu da znamo/doživimo/osjetimo, želja za tim najednom postaje neutaživa. Toliko zapravo jaka, da lomi zglobove onima koji su htjeli da utamniče vrijeme.
Slijedi nekoliko primjera: 1520. Martin Luter i čuvena zabrana njegovog lika i djela (papa Lav X spaljuje Luterove spise; rezultat - luterijanske teze se prepisuju, krijumčare i čitaju po cijeloj Evropi); Index Librorum Prohibitorum (1559) – Katolička crkva sastavlja spisak zabranjenih knjiga. Mnoge od njih postaju još poželjnije, i nalaze put do čitalaca kroz tajne biblioteke; 1787. Katalonski "bando o tišini"(pokušaj španske krune da zabrani vijesti o pobunama u kolonijama; glasine postaju još sočnije i nevjerovatnije, podstičući pobunu); Sovjetsko vrijeme – Samizdat (tajne kopije zabranjenih djela, eseja o slobodnom društvu kružile su u rukama gladnih čitalaca upravo zato što ih je režim pokušavao zakopati).
No, nigdje kao na Bliskom Istoku, efekat zabranjenog odjeka nije tako simbolično moćno odigrao upečatljive scene. Godine 523. himjaritski kralj Dhu Nuvaas spaljuje crkve u Najranu i pokušava nasilno preobratiti hrišćane. Umjesto da ih izbriše, stvara simbol mučeništva koji postaje svjetionik vjere. U Egiptu, 1009. kalif Al-Hakim bi-Amr ruši Crkvu Svetog groba, zabranjuje hrišćanska slavlja i uvodi ponižavajuće oznake za nemuslimane - ali time budi talas solidarnosti i dublju privrženost vjeri koju je pokušao da potisne.
I ovo su samo neki od brojnih primjera iz prošlosti... Kako je danas? Iako u Iranu u zakonima stoji "slovo" da je izlazak iz vjere (posebno prelazak u hrišćansku) kažnjiv smrću – godinama unazad najveći svjetski rast "novokrštenih" se upravo bilježi u Iranu.
Šta je sa nereligijskim i nepolitičkim, ali drugim društvenim fenomenima? Mislite na strast? Ista stvar. U tzv. puritanskim (nazovi) tradicionalnim društvima – seks je stigmatizovan, što dovodi do "reseksualizacije". Jače je prisustvo praktikovane ljubavi (pa i poligamije), konzumiranje erotskog sadržaja je umnogostručeno... a želja da se sve "proba" je imanentna. Gdje god se osuđuje "istopolna radnja", dešava se porast homoseksualizma, jer... psihološki mehanizam je isti u svakom od slučaja: pokušaj gušenja stvara pažnju, zabrana rađa privlačnost, a represija postaje reklama. Ono što se željelo zakopati – počinje da živi i blista. Čak i priroda, tj. njeni epigenetski modeli uticaja počinju da se suprotstavljaju svim zabranama koje ljudi (nasilno) nameću ljudima.
Ništa što prija i valja, a ne nanosi štetu – ne može biti eliminisano.
U ovoj rečenici počiva smisao efekta zabranjenog odjeka.
Istorija i evolucija društva nas malo toga mogu naučiti – ali jedno je sigurno, moć nije u tome da utišaš, nego da razumiješ. Ućutkan glas se vraća umnožen, produbljen i spreman da traje duže nego što će trajati ruka koja je pokušala da ga uguši.
Tako je bilo i sa Betovenom... Kada su mu uništili djela, zabranili muzičarima "reanimaciju" po sluhu fragmenata njegovog opusa... opstala su samo nekolika svitka. Edison i njegovi politički pajtosi su umalo "sahranili" Teslu... u oba slučaja, spašeni su tihom rijekom podrške.
Ljepota ovoplanetarnog diktuma se ne mijenja... Rijetkost povećava vrijednost.
Sve zabrane su samo privremeni zidovi od stakla. Priča uvijek pronađe papir... ili kamen.
(Autor je književnik)
