Piše: Vojislav Bulatović
Ovdje zajednički korijen i pletenje isprekidanog istorijskog suživota predstavljaju više nevolju i zao usud nego moć povezivanja i napretka.
Integracione procese u Evropi svako ponaosob doživljava kao utočište na zajednički brod EU, kako bi tamo prigušili negativnu energiju međusobne netrepeljivosti. Sada u fazi udvaranja, poltronisanja, prema raznim adresama u Evropi i Americi, svako za sebe, takođe, pokušava da ubijedi partnere u EU da su baš oni najuspješniji i najbliži evropskom cilju. Otuda naprosto vapimo za sagovornicima, supervizorima, instruktorima, specijalnim izaslanicima sa te "partnerske" strane. S te strane, naravno, umnožili su se i visoki predstavnici, izvjestioci, posmatrači, agenti i ambasadorski konsultanti, gdje su "ambasadori Kvinte" etablirani u stalnu instituciju s kojom i opozicija dogovara metode i mjeru pritiska na vlast, jer imaju isti cilj kao i strani partneri da vlast usmjeravaju i satjeraju eventualno u tjesnac. Ovo stanje nije proizvod trenutne situacije. Podsjetimo se na vrijeme referenduma o nezavisnosti i Havijara Solane i Miroslava Lajčaka. To stanje supervizije trajalo je dugi period političkog rvanja DF-a i referendumske osovine DPS-a, suđenja za pokušaj "državnog udara". Za sve to vrijeme dubokih podjela i napetosti, interakcija između visokih predstavnika EU i međunarodne zajednice sa državnim institucijama Crne Gore bila je stalna. Da se u tom odnosu često nije vodilo dovoljno računa o suverenosti i dostojnoj pozicije naše države često je ukazivano u javnom diskursu.
Javnost ima percepciju da je naš spoljnopolitički kapacitet sveden na "usklađivanje" naših interesa sa interesima EU i tzv. međunarodne zajednice, pri čemu mi sve više ovjeravamo naš inferioran položaj, tačnije, sve više trpimo štetu. Čak i pojedine članice EU (npr. Hrvatska) imaju posebne uslove za otvaranje vrata EU za nas, u čemu se mi vrlo slabo snalazimo. Tako činimo naivne pokušaje omekšavanja našeg susjeda koji je evropeizacijom učvrstio svoj međunarodni rejting. Naš susjed vidi šansu da nas u ime EU agende disciplinuje i povuče za uvo zbog nepoćudnog ponašanja. Nadalje, moraćemo se navikavati i na ambasadora EU Johana Satlera (nije dovoljno da se edukujemo kod "ambasadora Kvinte"). Već mu se daje značajan prostor u medijima. Budemo li očekivali od njega da nam kaže šta treba da radimo, da nam arbitrira u našim sporovima i aljkavostima, da nas udara po prstima u ime EU... onda je to kompromitacija za državu koja mora da ima svoj ugled.
Naša nada da ćemo po ulasku u EU biti izvan ovog komplikovanog monitoringa koji još od devedesetih godina pokriva nove države zapadnog Balkana može da bude izvor optimizma, ali to ne isključuje naše napore da konačno pređemo Rubikon.
Ako bismo bacili iole obuhvatniji pogled na naše susjede Srbiju i BiH, suočili bismo se sa daleko ozbiljnijim problemom, iako ove države nisu pod jakim reflektorima evropskog puta kao mi. Visoki predstavnici, specijalni izaslanici, specijalni izvjestioci, specijalni posmatrači i EU i SAD, to je ono što karakteriše diplomatsko poprište tih država. Problem Kosova i spoljne politike Srbije (rusko-kineski uticaj), kao i NATO aspiracije na srpski prostor, ne pružaju nadu na skoru stabilizaciju prilika u toj državi. Nije bez značaja ni srpsko pitanje u Republici Srpskoj, iako je to pitanje posebnog međunarodnog monitoringa u BiH. Srpsko-muslimanski rat je ostavio strašne posljedice po oba naroda. Njihov odnos u BiH je utvrđen Dejtonskim ugovorom i Ustavom BiH. Međutim, status srpskog naroda u njegovom entitetu sve se više podriva i osporava, jer Bošnjaci uz vanjsku podršku taj entitet javno kvalifikuju kao genocidnu tvorevinu (aludirajući na Srebrenicu). Sam Alija Izetbegović je javno osporavao njihovu suverenost u BiH izjavom da ne mogu biti dvostruko suvereni: u Srbiji i u BiH. Srbi odlučno brane svoj životni prostor i brane stav da su suvereni na tom prostoru bez obzira na Srbe preko Drine! "BiH je jedinstvena i nedjeljiva", s tom parolom Bošnjaci su pošli u rat. Uzalud su Srbi ukazivali da Evropa ima primjere entitetskih uređenja. Srbi sada imaju svoj entitet, ali međunarodni monitoring kroz ulogu specijalnog visokog predstavnika (Srbi ga osporavaju, jer nije imenovan u Savjetu bezbjednosti UN) ne funkcioniše kao faktor harmonizacije i usmjeravanja demokratskih procesa. Kristijana Šmita, visokog predstavnika, Srbi doživljavaju kao čuvenog Abidagu sa dugim zelenim štapom iz Andrićevog romana "Na Drini ćuprija". Srbi, u dugoj istorijskoj borbi za opstanak na ovom prostoru (Osmanlije, Austro-Ugarska), teško se mire sa stranim naredbodavcima, pogotovu kad su svjesni da pored sebe imaju muslimanski etnos s kojim su u SR BiH imali jedan suživot sloge i jedinstva. Ta sadašnja provalija među njima iskopana je u međusobnom ratu devedesetih godina i kao da vuče neku zlokobnu nit iz perioda Osmanlija i Austro-Ugarske. O ovom regionalnom problemu više sam govorio iz razloga što će on predstavljati, sigurno, jak uticaj na naš evropski put i stabilnost naše države. Mi u Crnoj Gori ne možemo mirno koračati dalje prema EU a da ne trpimo izvjesni pritisak svog okruženja.
