Piše: Branko Milanović
Rekao bih da su njihovi efekti tamo mnogo uočljiviji nego u drugim zemljama. Dio tog utiska proističe iz pozicije i iskustva stranca, što treba zasebno posmatrati. Hoću da kažem da su stranci koji ne govore kineski i Kinezi koji ne govore strane jezike prinuđeni da probleme u sporazumijevanju rješavaju korišćenjem tehnologije. Tu je zaista ostvaren veliki napredak u odnosu na vrijeme prije vještačke inteligencije, ali posjetioci će otkriti da staromodne metode pokazivanja šta želite da vidite ili kuda želite da idete – mahanjem rukama, gestikulacijom i imitiranjem zvukova – ponekad daju bolje rezultate od onih koje gostoljubivi domaćini pronalaze gledanjem u ekrane pametnih telefona.
Drugi aspekt o kom se u zapadnim medijima naširoko piše jeste korišćenje novih tehnologija za nadzor i kontrolu. Turistima je to najočiglednije na primjeru nedostupnosti nekih standardnih internet platformi, kao što su Google, Yahoo ili društvene mreže. Za Kineze je to mnogo manji problem, jer koriste kineske pretraživače i kineske društvene mreže, mada mi je rečeno da Weibo (na kineskom) nije tako dobar kao Google. Ali za boravke do nekoliko sedmica, ta smetnja je po mom mišljenju zanemarljiva. Mnoge od zapadnih mejnstrim medija ionako ne pratim već decenijama, pa me njihova nedostupnost ne pogađa. Malo su mi nedostajali Wall Street Journal i Financial Times (koje inače čitam u papirnim verzijama). S druge strane, mnoge od vrhunskih zapadnih publikacija, kao što su Le Figaro, La Vanguardia i tako dalje, slobodno su dostupne. (Provjeravao sam publikacije na jezicima koje govorim.) To, naravno, važi i za China Daily, koji s vremena na vrijeme čitam u Njujorku i koji je prilično dobar u prenošenju jednostavnih vijesti obično bez komentara (ili uz komentare koji odražavaju stavove kineske vlade). Substack je dostupan, ali izgleda da to zavisi od pretraživača koji koristite. Rekao bih da je u funkcionisanju "velikog kineskog zaštitnog zida" – kontrole protoka podataka – na djelu element nasumičnosti, kao i u svim ljudskim aktivnostima. Vještačka inteligencija nije izuzetak. (Situacija je bila ista i kada sam boravio u Kini prije 18 meseci.)
Ima i zanimljivih odstupanja. Na primjer, Kommersant, što bi bio ruski Financial Times (list liberalnih političkih nazora) nije dostupan, ali ostali ruski mediji jesu. Naravno, pristup svim medijima iz Srbije, Hrvatske i drugih balkanskih zemalja potpuno je slobodan – broj Kineza koji izgaraju od želje da pročitaju poslednje vijesti iz Srbije u originalu vjerovatno nije ni dvocifren. Pretpostavljam da isto važi za medije iz drugih malih zemalja, poput onih na Baltiku, u Srednjoj Americi ili Africi (ali to nijesam provjeravao).
Postoji i treći, rekao bih najvažniji element novih tehnologija, koji je u Kini najuočljiviji jer je ona na tom putu odmakla više nego (na primjer) Njujork. U mnogim slučajevima to se manifestuje kao potpuno i nepromišljeno oslanjanje na informacije koje nude pametni telefoni, čak toliko da se zanemaruju mnoge druge zdravom razumu dostupne i prilično očevidne informacije iz "stvarnog svijeta". Kao da zanemarujemo sopstveni um i zdrav razum i dajemo prednost onome što nam govore mali ekrani jarkih boja. Dijelom je to posledica veoma segmentiranog životnog stila. Događalo mi se više puta (sjećam se dvije gotovo urnebesne scene u Londonu i Hjustonu) da su me sagovornici zbunjeno gledali kada sam ih upitao da me upute do nekog mjesta, za koje se posle ispostavilo da se nalazi doslovno iza ćoška. Život koji vodimo prilično je sužen: uključuje odlazak na posao (ili ostajanje kod kuće da bismo radili na daljinu), povratak kući, vožnju do tržnog centra, naručivanje robe na Amazonu i zanemarivanje svega ostalog. (Ponekad i vožnja do restorana, parkiranje u podzemnoj garaži i onda vožnja nazad kući: to je izlazak u grad.) Tako se razara onaj sloj gradskog života koji upravo i čini poznavanja mjesta i ljudi u našem okruženju. Zbog sveprisutnih elektronskih gadžeta i problema u komunikaciji, taj aspekt je u Pekingu hipertrofiran. Nema odnosa (koristim ovu riječ u generičkom značenju, mada bi se uskoro vjerovatno mogla upotrijebiti i u stečenom) koji u prvom koraku – pa i nekoliko narednih koraka – ne podrazumijeva savjetovanje s "trećim licima" iz svijeta vještačke inteligencije.
Ne sumnjam da će prekomjerno korišćenje vještačke inteligencije proizvesti dugoročne posledice. Vjerujem da će intuicija, jedan od ključnih sastojaka znanja, izgubiti na značaju: intuiciju često koristimo kada procjenjujemo ljude ("prijatelj ili neprijatelj") i događaje. Ako ta funkcija počne da odumire, naše procjene će biti manje tačne. Sposobnost učenja takođe će opasti. Možemo očekivati opšte zaglupljivanje populacije. Ponešto od toga već je primjetno. S druge strane, ne treba zaboraviti da su savremenici često bili skloni precjenjivanju negativnih posledica tehnoloških proboja svog vremena. Mašine su preuzele branje pamuka, ali to nije proizvelo generacije fizički slabijih ljudi. Umjesto na poljima pamuka, ljudi se danas znoje u teretanama. Možda će i naša današnja razmišljanja o ljudima i knjigama biti zamijenjena nekim drugom oblicima intelektualne aktivnosti. Ali, kao savremenici, ne možemo znati šta će to biti.
Global inequality and more 3.0, preveo Đorđe Tomić
peščanik.net
(Autor je ekonomista)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
