Piše: Milisav S. Popović
Još jedan narod, koji je nalik nama su Irci. Brojni stručnjaci povezuju "izraženu mizofoniju" sa keltskim porijeklom (jer, nije strano da se genetske predispozicije vezuju za određena neuropsihološka stanja)... a naša haplotipska grupa ukazuje da posjedujemo veliko učešće, upravo, keltske krvi. Iako je poslednja statistička mreža izvedena 2023. rezultati se i dalje smatraju "svježim". Mala pauza za one koji ovdje imaju pravopisne dvojbe: Pravilno je: "rezultati se i dalje smatraju svježim" (ne "svježi").
Glagol "smatrati" u ovoj konstrukciji koristi instrumental (odnosno instrumentalni padež), jer ima značenje "držati nekim", "ocjenjivati kao nešto". Dakle, nakon "smatraju se" dolazi oblik pridjeva u instrumentalu množine. Eto, toliko... a sada nazad na temu...
Elem, mizofonija (ili češće: misofonija) je, kako već rekosmo, neuropsihološko stanje u kojem osoba doživljava intenzivnu emocionalnu reakciju (najčešće ljutnju, gađenje, anksioznost ili paniku) na određene zvuke koje drugi ljudi obično ne primjećuju ili ih smatraju bezazlenim (vidi! - opet instrumental, a?).
Okidači su ponavljajući tonovi, poput: mljackanja, kontinuiranog žvakanja (bombona, žvakaćih guma), disanja, šmrkanja, kuckanja prstima ili olovkom, čak i mehanički zvuci poput kliktanja tastature.
Reakcija nije klasična iritacija koja se može kontrolisati, već eksplozivna neprijatnost ispoljena fizičkim (objektivnim) mehanizmima. Osobe s misofonijom ne mogu "isključiti" svoj "dinamit" - zato je"bijesna pulpa" automatska i vrlo burna (nekontrolisana). Kada se pojave zvučni okidači, tijelo reaguje kao da je u opasnosti, iako racionalno znaju da stvarna prijetnja ne postoji. Neki dobiju osjećaj da moraju da pobjegnu ili će prosto da "puknu"... majke i očevi koji pate od mizofonije, umiju u trenu da raspale šamarčinu djetetu ako je proizvelo i jedno od "razularenih" zvukova.
Uzgred, mizofonija nije problem sluha, već je kompleksna zavrzlama u načinu na koji mozak obrađuje i reaguje na određene zvučne draži.
Misofonija, takođe, nije klasifikovana kao mentalna bolest u standardnim dijagnostičkim priručnicima. Ako ćemo pravo, neki stručnjaci je svrstavaju u spektar neurodivergentnih senzitivnosti, srodno hiperakuziji i fonofobiji, ali s jakom emocionalnom komponentom.
Nerijetko se dešava da se osobe s misofonijom osjećaju posramljeno, jer njihove reakcije okolina ne razumije, pa ih doživljava kao pretjerane.
Doduše, pogledajte mačke... vrsta koja posjeduje izuzetan "misofoni kompleks"– zato i reaguju burno kada ih neko ljubi, kada čeljade kine u njihovom prisustvu, ili "cokće" jezikom. U stanju su da ujedu i razgrebu... samo da "ućutkaju" izvor prokletog zvuka.
Nasuprot misofoniji, postoji "revers" stanje: takozvani ASMR.
ASMR je skraćenica od Autonomous Sensory Meridian Response, što bismo najpribližnije mogli prevesti kao "autonomni senzorni izvršni odgovor". Ali ne marite za tehničko ime - ono što ASMR zapravo jeste, mnogo je zanimljivije i dublje.
ASMR je osjećaj blage, prijatne senzacije kontinuiranih trnaca, najčešće u predjelu tjemena, potiljka i vrata, koji se širi niz kičmu, pa kroz udove. Neki ljudi to opisuju kao da ih neko blago dodiruje nevidljivom rukom - nježno, umirujuće.
Do blaženog osjećaja dolazi kao reakcija na određene vizuelne, auditivne ili taktilne stimulanse, poput: šapata, posmatranja bebe kako spava, mačke ili psa kako se umivaju, slušanja kako neko žvaće ili umirujućeg govora, čeprkanja, kuckanja, češljanja, pažljivih i nježnih gestova (npr. frizer, berber, kozmetičar...), zvukova poput šuškanja papira, laganog tapkanja, klika tastature...
U posljednjih deset godina, ASMR je postao ogroman fenomen na internetu (vrsta individualizovanih biznisa na Jutjubu i drugim platformama). Ljudi snimaju videe u kojima tiho govore, simuliraju brigu i pažnju. Za gledaoce i slušaoce je postao skoro pa terapeutski ritual – nešto što im pomaže da se opuste, uspavaju ili smanje anksioznost.
ASMR je, reklo bi se, suprotnost misofoniji. Dok misofonija podiže alarm u tijelu zbog određenih zvukova, ASMR spušta nivo stresa – kao da te neko pokriva ćebetom od svilene vunice, pride miluni lokne.
Svega 7 odsto ovdašnje populacije inicira ASMR senobu, dok skoro 42 odsto pati od nekih oblika mizofonije (samo se prisjetite koliko umije da vas "ugrozi" zvuk stiropora ili zagriz onih grdnih drvenih kašikica što su od skora zamijenile plastične).
Nego, znate li šta je (posve drugo) zbilja zabrinjavajuće? Nagli porast mizopsije.
Mizopsija je instinktivna, nesvjesna averzija prema nečijem izgledu ili prisustvu (od grčkog "misos" (mržnja) + "opsis" (vid, izgled)), bez racionalnog razloga, često praćena burnom unutrašnjom reakcijom nelagode, odbijanja ili čak neprijateljstva... uz istinsku želju da se ta osoba "sabije", uništi.
Više od 50 odsto ljudi posjeduje zrelu, posve razvijenu mizopsiju. Ej, više od 50 odsto?!
Ne mogu da podnesu nečije lice – jer ono nesvjesno liči na dio njih koji su naučili da preziru (vidi! – opet instrumetalizacija samomržnje).
(Autor je književnik)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
