Rijetko mediji objavljuju lijepe vijesti, ali tu i tamo potkrade se poneka i nekako ozari čovjeka, vrati mu vjeru u ljude, i sam se osjeti boljim i vrednijim. Jedna od takvih je stigla iz Bara gdje se u jednoj lokalnoj bakalnici pojavio čovjek koji živi u inostranstvu i od prodavaca zatražio da mu dostave iznos, bez imena dužnika, koji već duže vrijeme duguju za kupljenu robu kako bi platio njihova dugovanja. Onda je sa 500 eura, koliko je taj dug iznosio, poništio recke iz sveske dužnika. Kažu da je anonimni donator želio tokom Ramazana, najznačajnijeg mjeseca u islamu, da obraduje svoje nekadašnje sugrađane. I obradovao ih je.
To što je on uradio na turskom jeziku se zove sevap, na našem dobročinstvo i označava moralnu ljudsku obavezu da se pomogne drugom čovjeku, da mu se nađe u nevolji i da mu olakša. I u tom činu ljudi postaju ono što treba da budu, u tim postupcima svoju svrhu dobijaju i ramazanski i vaskršnji postovi, oni su istinske sure i jevanđelja i najtrajniji temelji hramova. U gestu nepoznatog Baranina je ona prava sabornost na koju pozivaju religije, on je učitelj, primjer i put kojim svi treba da idemo.
Ne moramo svi, niti smo u stanju da plaćamo tuđe dugove, ali postoji hiljadu načina i mogućnosti gdje možemo biti dobri Baranin i svakome od nas se ta prilika pruži, samo je pitanje da li je primijetimo, u nehatu ne obratimo pažnju ili je, pak, namjerno zaobiđemo. Najveći broj njih nas najčešće ništa ne koštaju a, s druge strane, ne mogu se ničim platiti. Pružena ruka je najveći most između ljudi i najkraći put između njihovih srca.
Nekad je dovoljno nekog saslušati. Nekad nekome nešto prećutati. Podići starici artikl koji joj je ispao iz drhtave ruke u prodavnici. Kupiti ružu ili stručak luka od ulične prodavačice makar vam u tom trenutku ne trebalo ni za šta. Luk ostavite pored kontejnera, naći će ga onaj koji ne može da ga kupi. Ružu dajte ženi koja vozi tramvaj, uljepšaćete joj dan kakav god da joj je bio. Ustupite ono čuveno mjesto u javnom prevozu. Biće vam udobnije da zbog toga stojite nego da ste iz sebičluka ostali da sjedite.
Propustite vozača koji želi da se uključi ili povezite stopera. Ogrijaće vam srce aplauz njegovih migavaca i podignuta ruka, zapamtićete zahvalnost iz očiju čovjeka kome ste skratili čekanje na putu. Sve što ste uradili za njih, istovremeno ste uradili i za sebe. Niko od nas nije svemoguć i ne postoji čovjek kome nekad neće zatrebati pomoć, niti onaj kome se, barem unekoliko, ne može pomoći. Sva filozofija dobrote je uvijek to imati na umu.
I nemojte misliti da u ovom svijetu zlo, sebičnost i pohlepa imaju preimućstvo iako tako izgleda i da je na zemaljskom šaru mnogo više zlih nego dobrih ljudi. Ne. Ovi prvi su samo vidljiviji i bučniji, ovi drugi su neprimjetni i anonimni poput onog gastarbajtera koji nije otišao da se sa svojih petsto eura razmeće u kafani već ih je sa sveg srca alalio nekim ljudima koje nikad u životu nije vidio. Sigurno je takvih mnogo manje od onih koji su sebi najpreči, ali im je vrijednost stostruko veća i tako se uspostavlja ravnoteža koja drži planetu. I ako ovaj svijet jednom propadne to neće biti zato što su zli bili moćniji, jači i superiorniji, već zato što su dobri zatajili. Onaj Baranin i milioni takvih ne dozvoljavaju da se to desi i hvala im.