Danas su jedne od četiri godišnje Zadušnice, kada se molitveno sjećamo svojih upokojenih srodnika, prijatelja i poznanika.

Najvažniji pomen za preminule je Proskomidija koja se savršava na svakoj Svetoj Liturgiji. Za Proskomidiju je potrebno pet hljebova (prosfora).

Prosfora znači prinos, prema običaju iz najranijih dana hrišćanstva, kada su hrišćani donosili (prinosili) hljeb i vino za službu. Svaka prosfora ima na gornjoj strani kvadratni pečat sa krstom i slovima: IS HS NI KA, što prevedeno znači - Isus Hristos pobjeđuje.

Prosfore se koriste po strogo utvrđenom kanonskom redu i čestice iz svake od njih imaju posebno mjesto i namenu. Za spomen preminulih hrišćana, kada se njihova imena pominju pred Bogom Živim i Carstvom Nebeskim, vade se čestice iz pete prosfore. Tim liturgijskim pominjanjem: "U sklopu Svete Tajne Evharistije - Tajne spasenja svijeta, preminulima se opraštaju grijesi". Zato je najvažnije davati imena pokojnika, da se pominju u crkvi. 

Pored ovih pominjanja i molitava za preminule, Crkva je ustanovila posebne dane kad se sjećamo naših dragih pokojnika i obilazimo njihove grobove. 

Zadušnice su dan za duše preminulih. Uvijek padaju u subotu, jer je to i inače, u toku čitave godine, dan kad se sjećamo preminulih. Na groblje i u crkvu se nosi kuvano žito - koljivo. Žito nas simvolično podsjeća na Hristove riječi da zrno tek kad umre rod donosi, i to ne u zemnom mraku, nego u svjetlosti sunca. Žito je simvol smrtnog tijela i besmrtne duše u svjetlosti Carstva nebeskog. 

Crno vino, kojim sveštenik preliva žito, označava Božje milosrđe kojim se zaliječuju rane grijeha. 

Svijeća je simvol svjetlosti Hristove. On je rekao: "Ja sam svjetlost svetu." Ta svjetlost treba da nas podsjeti na svjetlost kojom Hristos obasjava duše preminulih.

Svijeća je malena žrtva Bogu, koji se za nas žrtvovao. 

Daće i podušja se ne daju da se "nahrani" pokojnik, odnosno, da duša njegova "jede", nego da se sirotinja nahrani i u molitvama pomene pokojnika. 

Umjesto na nehrišćanske gozbe, novac treba da se upotrebi u plemenite svrhe i to prema mogućnostima. Koliko ko može, treba da pomogne nekoj siromašnoj porodici, izbjeglicama, bolesnima ili siročadi.

Na dan zadušnica se ide u crkvu, gdje se služi Sveta Liturgija i parastos na kojem sveštenik vinom preliva žito, posle službe se ide do grobova pokojnika. Tamo se pale svijeće, a sveštenik služi mali pomen i okadi grobove. 

Ako su naši pokojnici sahranjeni daleko i nije moguće otići na groblje, uvijek može da se ode u crkvu, gde se odsluži pomen. 

Na zadušnice se dijeli milostinja.

Postoji još jedan vid milostinje koji je kod nas zaboravljen: duhovna milostinja. Duhovna milostinja je poklanjanje duhovnih knjiga. 

Knjiga duhovnog sadržaja se može, na spomen i za pominjanje u molitvama, dati nekom ko ne može da je kupi, zatim, takve knjige se mogu poklanjati bibliotekama, gdje će veći broj ljudi moći da dođe do prave literature, a to je pravo djelo duhovne milostinje, ili duhovnu knjigu pokloniti crkvenoj biblioteci.