Gibonni je objavio hrvatsko izdanje zbirke "Bandire potonulog carstva". Za IN magazin otkrio je kako je došlo do ove zbirke pjesama i koje su zemlje prve pokazale interes za ovakvim štivom.
– Nisam imao taj neki plan, zato što sam uvijek sebe video kao nekog ko to pjeva. Ukoričili su i onda su objavili lane u desetom mjesecu u tih nekoliko zemalja Latinske Amerike – Meksiko, Argentina, Čile, Salvador. Šta ću ti reći, velika mi je čast – rekao je Gibonni.
On ne mari za titule ni definicije – Gibonni je i pjevač i pjesnik, i jedno i drugo, a opet nešto treće. U svemu tome ostaje autentičan.
– Ja ne razmišljam o sebi kao pjesniku, da budem iskren, ne razmišljam o sebi ni kao pjevaču. Ja sam singer-songwriter, nikad nisam bio pjevač 'The Voice' – to je Oliver, Vice Vukov, to su the voice. A ja sam bio čovjek koji peva ono što misli, što osjeća. Nisam razmišljao o sebi na taj način –objašnjava Gibonni.
Kultni Gibonnijev album "Mirakul", posle skoro 25 godina dostupan i na dvostrukom vinilu
I dok publiku već decenijama dotiče muzikom, on sam nalazi utočište u knjigama, za koje kaže da nisu za svakoga.
– Pa volim knjige koje ti ne mogu preporučiti, zato što bi se ljudi užasnuli. Ali volim možda ovako malo teže štivo. Volim nešto što ne mogu lako ispustiti iz ruke. Nisam baš za neke šećerleme, haha, prozne. To mi je tako još od djetinjstva bilo – uvijek sam više volio knjige sa "onim".
"Bandire potonulog carstva" donose trideset i jednu pjesmu – od onih koje su obilježile generacije, do stihova koji tek na papiru pokazuju svoju punu snagu.
– Ovo je u stvari kompilacija tih pjesama koje su možda bile na papiru najbolje. Ne pjesme koje su bile najveći hitovi, nego koje imaju svoju vrijednost kad se pjevaju i izvode. 'Drvo', 'Udica', 'Posoljeni zrak', 'Razlivena tinta'. To su mi te moje koje su mi najdraže na papiru – kaže.
U tišini između stihova otkriva se isti onaj glas koji puni dvorane – ali sada bez instrumenata, ogoljen i iskren. Knjiga je stigla kući, a Gibonnijeve riječi i bez muzike odzvanjaju jednako snažno.
