Živopisno selo Кovren, smješteno na preko hiljadu metara nadmorske visine, iznjedrilo je veliki broj poznatih i priznatih ljudi. I svi oni su s nostalgijom pominjali odakle potiču i vraćali se zavičaju kad god su bili u prilici.
Danas Кovren kao uostalom i većina sela u Vranšekoj dolini kad je riječ o broju stanovnika polako odumire. Ostaju samo staračka domaćinstva i oni koji moraju.
Sedamdestosmogodišnji Milosav Кojović prisjeća se kako se nekad na Кovrenu živjelo, čuo žamor žetalaca, bili buljuci ovaca i krda krava. Skoro pred svakom kućom čuo se dječji plač.
Danas, kaže, samo sjećanja na srećna, a ne tako davna vremena.
– Uprkos prelijepom geografskom položaju, na vrhu Vraneša, gdje naš kraj predstavlja vododjelnicu slivova Ljuboviđe i Ćehotine, život u Кovrenu postao je skoro nepodnošljiv. Nije ga pratio ekonomski rast i osuđen je na propadanje – ističe Кojović, i dodaje da je ovdje nekad bilo na desetine domaćinstava, a da je škola u selu brojala preko 100 đaka, i radila čak u dvije smjene. Danas se to svelo na manji broj onih koji stalno žive u selu, a škola ima samo par učenika.
Ističe i da je Кovren dao veliki broj slobodara, ratnika i pregaoca. Prije svih Marka Sekulića, barjaktara iz ranijih ratova, kao i narodnog heroja Milovana Jelića, po kojem nosi ime osnovna škola u Pavinom Polju.
Tu su i sinovi Marka Sekulića, Radojica i Radoman, brojni Кljajevići, Jelići, Cakovići, Кojovići …
– Кovren je prednjačio i po broju obrazovanih ljudi, intelektualaca ostvarenih u svom poslu. Iz našeg sela poteklo je šest doktora, tim se malo ko može podičiti. Tu je dr Božidar Gajo Sekulić, bio dekan Filozofskog fakulteta u Sarajevu, dr Jagoš Purić, koji je doktorirao atomsku fiziku i bio rektor Beogradskog univerziteta, njegov sin dr Milivoje Purić, profesor na Biološkom fakultetu, do ovih mlađih doktora nauka dr Đura Đurovića, dekana Visoke poslovne škole u Beogradu, i dr Vidrana Кljajevića, profesora u bjelopoljskoj Srednjoj stručnoj školi. Tu je na desetine drugih uspješnih koji svjedoče da su ljudi, iako potekli sa sela, i živjeli čitav život u njemu, znali u kom pravcu treba usmjeravati svoje potomstvo. A to je prije svega poštenje – navodi Кojović.