Čovјek se rado vraća nekim sјećanjima, nekoј ličnoј istoriјi. Preplavi ga tada i obuzme osјećaј koјi, iako često opisuјemo atributima stvarnosti, više niјe od ovog sviјeta. Od nekih sјećanja bјežimo, bolna su, muče nas. Ne možemo da ih potremo. Često nas pohode u snu. No, bez obzira na njihov karakter, stalno im se vraćamo ulivaјući njihovu fluidnost u neke kalupe. Možda zato i kažemo da su varljiva, јer zadobiјaјu drugačiјe oblike. Ali tu su, za nas, iza nas, i često se samo odјednom poјave pred nama. Često smo ubiјeđeni da smo samo mi čuvari naših sјećanja, i branimo ih od drugih ljudi. Ne damo da nam neko pokvari sјećanje, da nam pokvari i tugu i radost... Volimo ih, gaјimo naša sјećanja, i naša osјećanja i misli vezane za njih. Neriјetko ih opredmećuјemo, ozvučuјemo. Gaјimo ih kako kakvu biljku, i što ih јe više čini se kao da ste na nekoј livadi, na nekom žitnom polju. Vlati trave ili vlati pšenice, zelene, pa žute... poviјaјu se, a opet, usprave brže no što očekuјete. I kada se čini da ih јe čovјek sasјekao, njihove vlati se ponovo probude i ozelene, pokrenu novi ciklus sјećanja za nas. Јer, iako sasvim prirodna, sasvim ukoriјenjena u nama poјedinačno, sјećanja su i kultivisana, i nisu više samo sјećanja јednog čovјeka, već svih ljudi. Sјećanja tada postaјu istoriјa, poeziјa, muzika, slika...
Likovna umјetnica mr Anka Garadašević nedavno јe posvetila samostalnu izložbu upravo sјećanjima. Izložba "Stvarnost sјećanja", koјa јe traјala samo јedan dan, održana јe u Nikšićkom pozorištu, i o tome govori za "Dan". A u radove јe učitala i utisnula sve što јe njeno vaјarsko, fotografsko, kao i scenografsko iskustvo.
• Da li se iza naziva izložbe "Stvarnost sjećanja" krije i razlog zašto je trajala samo jedan dan? Da li ste je zato i održali baš u teatru, kao mjestu na kojem se umjetnost, umjetnički čin doživljava neposredno i trenutno, a o njoj kasnije pričamo i pišemo upravo samo na osnovu sjećanja?
– Da, trajanje izložbe i izbor mjesta predstavljanja, sve je u duhu rada. Nije baš uobičajeno da se ovakva izložba izvede na sceni pozorišta, ali zašto ne, mijenjam standarde. Svako mjesto i prostor su zanimljivi ako su u službi rada. Naš život je samo jedan blink, bljesak, a na pozorišnoj sceni se upravo sve izvodi na dah. Iznenadi nas, potpuno obuzme i sjećanje na to izvođenje postaje trajno. Život priređuje različite situacije. Često je to borba "protiv vjetrenjača", misleći da možemo popraviti svijet, a ustvari to i nije naša borba. Život je sad i ovdje sa svim njegovim nedaćama. Ponekad mi se čini da je sitnica dovoljna, koja nas izbaci iz kolosjeka i protraćimo život. Ne stignemo da se osvijestimo, a život je već prošao, potrošen u besmislu ljutnji, inaćenja, nezadovoljstvu i pogdјekojem uzvišenom trenutku sreće i radosti. "Stvarnost sjećanja" je rad o tom iskustvu, iskustvu života i našem ograničenom roku trajanja.
• Zanimljivo je i da ste odlučili da priče sjećanja ispričate uz pomoć vlati pšenice? Da li je to zbog mekoće-fluidnosti vlati ili njene skrivene snage – jer uvijek uspijeva da se oporavi i uspravi, pokrivajući i one koji su naizgled snažniji od nje?
– Ovaj rad je višemedijska prostorna instalacija koja aktivira više naših čula, od vizuelnog doživljaja, muzike koja nas dodatno senzibilizuje, a postoji i taj taktilni momenat. Koristim fotografije kao artefakt postojanja i pšenicu. U ovom radu podjednako je važan svaki element, zvuk, video, objekti, fotografija, pšenica. Pšenica, na neki način, za mene predstavlja jedan od simbola preživljavanja naše civilizacije, a istovremeno je u funkciji mog rada. Koristim je, na suptilan način, čini mi se, kao sredstvo upozorenja da shvatimo svoju konačnost. Sve je podložno nestajanju, propadanju, ili bolje rečeno raspadanju, dezintegraciji. Priroda opstaje, sa ili bez nas. Njena moć preživljavanja je nemjerljiva. Koliko god artefakata da ostavimo iza sebe, a to je potreba svakog ljudskog bića, sve preuzima zaborav. Sve nestaje i dezintegriše se, a mi postajemo dio zaborava. Kao što noć preuzima dan, tako i zaborav preuzima sjećanje i naše postojanje. Jednom je neko ostavio stara pisma na moja vrata. Bila su to pisma sa početka prošlog vijeka. Radoznalost mi nije dozvolila da ih bacim u kantu za smeće. Pročitala sam ih naravno. Svi ti trenuci sreće, tuge, nerazumijevanja, ljubavi i patnje između dva bića bili su sadržani u njima. Ona su bila potvrda jedne ljubavi koja se lomila između želja, očekivanja, ona su bila artefakt postojanja dva bića koja već odavno nijesu sa nama. Ne znam ko su oni bili ali njihova emocija je opstala i uspjeli su da je prenesu u novi vijek. Tako bi i umjetnost trebala da funkcioniše, mislim da je ne smijemo lišiti emocije, a kako dotaknuti posmatrača, možda njegov život na neki način učiniti sadržajnijim, to je zadatak umjetnosti. Mislim da ne postoji događaj koji na neki način ne dotakne naš život.
• Da li ste se rukovodili nekim ličnim osjećajem, iskustvom, istraživanjem, ili su Vas ponijeli stihovi o zelenim, ali i zlatnim vlatima?
– Uvijek nas nešto inicira. Teško je ne reagovati na događaje, okolnosti, situacije. To je nešto što konstantno utiče na biće. Samo je pitanje pravilne upotrebe informacija. Sjećanje postaje nekakav izvor koji treba posmatrati kao resurs. Gledajući stare radove, sve mi je jasnije da se bavim istom temom već dugo godina. Fotografija mi je služila da pamtim trenutke, nekad svjesnog, a nekad intuitivnog uočavanja poruke koja stoji ispred mene.
• Koliko su jaka, ali i koliko su pouzdana naša sjećanja? Da li je to samo pitanje psihe ili i pitanje genoma, pa na taj način i pitanje arhetipa? Kako se sjećanje nosi sa zaboravom?
– Mislim da je sjećanje samo lični doživljaj, emocija koja je nastala u toku događaja i ostavila trajni pečat, utisak i obično nema nikakve veze sa stvarnim događajem, a nije ni važno, važna je posljedica koju je događaj ostavio na nas. Posljedica je emocija koja, čini mi se, neminovno usmjerava naš život. Sjećanje i zaborav su dvije strane istog novčića.
• Kada ste kao umjetnica, ali i kao osoba, rekli – "i melanholija i tuga je dopuštena"?
– Sve je dopušteno, ali mora biti kontrolisano. Bez borbe i iskustva takve vrste, nema našeg napretka kao bića. Na žalost ne učimo na tuđim iskustvima već na svojim, ili na sreću...
Ž. JANjUŠEVIĆ
