"Čovjek od pera, pjesnik, nije samo glasnik svog naroda, već i vremena u kojem živi i stvara. Pjesnik uvijek mora da bude uz svoj narod. Živimo u vrijeme globalizacije, a globalizacija uništava sve ono što je tradicionalno, i nacionalno. Poezija ima moć u svim vremenima. Kažu da danas nije vrijeme za poeziju, ali, ja mislim da jeste. Jer, poezija lako dođe do čovjeka, do čitaoca, do slušaoca. A pjesnici osjećaju duboku ljubav prema svojoj domovini i to prenose na poeziju koju stvaraju", kaže u ekskluzivnom intervjuu za "Dan" jermenski pjesnik, književnik, prevodilac Babken Simonjan. Naš sagovornik veoma radno obilježava svoj životni i radni jubilej, a isti je obilježen i neizbrisivim tragom, prevodom Njegoševog djela "Noć skuplja vijeka". Razgovaramo o Njegošu, o snazi poezije u savremenom svijetu, kao i njegovoj najnovijoj zbirci pjesama "Razmišljanja ispred Ararata"...
• Već decenijama prevodite djela srpskih književnika na jermenski jezik. Kako ste zavoljeli srpski jezik?
– Bilo je to još u osnovnoj školi. Jednog dana došla je nastavnica istorije i rekla da ćemo učiti lekciju o Kosovskom boju i o Srbima. Do tada nismo čuli ni za jedno ni za drugo, ali, ona nam je ispričala tako lijepu, potresnu priču da sam se živo zainteresovao za vaš narod. Nastavničino oduševljenje srpskim knezom Lazarom i kosovskim junacima je bilo toliko da je ostavilo neizbrisiv trag u mojoj glavi i onda sam počeo da istražujem. Malo po malo i tako sam zavolio i Srbiju, srpsku istoriju, jezik, književnost.
• Vi ste za svoja postignuća na planu kulturne razmjene između Srbije i Jermenije dobili veliko priznanje, Orden predsjednika. Koliko Vam ovo priznanje znači?
– Ja sam cio svoj život posvetio Srbiji i srpsko-jermenskim odnosima. Orden sam dobio za četiri decenije svog rada na predstavljanju Srbije u Jermeniji. To je zlatna medalja Republike Srbije koja krasi moju bibliografiju. Veoma sam srećan što sam dobio to priznanje. Svakom stvaraocu znači kad vidi da neko cijeni njegov rad. Odlikovanje takvog ranga i obavezuje. Moram da radim dalje, više. Sve ono što sam do sada uradio više nije moje. To pripada srpskom i jermenskom narodu. Predstoji mi veliki rad na antologijama, na knjigama, na objavljivanju zbirki pjesama, na objavljivanju drugih tekstova. Imam veliku želju da naprravim džepno izdanje jermensko - srpskog rječnika. Do saa ovakvo izdanje nije štampano, a takođe, u planu mi je velika monografija "Jermeni u Srbiji u 13. i 20. vijeku".
• Da li ste već "zaronili" u građu za monografiju?
– Jesam, ali, to je tek početak. Predstoji mi ogroman posao. Puno vremena koje treba da provedem u arhivima, bibliotekama, u kojima ću morati da prikupljam građu. Lako je napisati tekst, ali, teško je skupljati građu. Radio sam u mnogim arhivima Venecije, Beča, Sankt Peterburga, Moskve, Jermenije, Beograda. U Arhivu Jugoslavije ima dosta građe za moj predstojeći rad. Kad budem prikupio dovoljno dobrog materijala, napisaću knjigu.
• Vratimo se Vašoj prvoj ljubavi, poeziji. Potpisali ste više zbirki poezije, a najnovija nosi naslov "Razmišljanja ispred Ararata". Ararat je oduvijek bio Vaša prva i najveća inspiracija. Šta je za Vas Ararat?
– Ararat je simbol Jermenije. Ararat je duša Jermenije. Ararat je ikona jermenskog naroda kao što je Kosovo ikona srpskog naroda. Dva simbola, sve velike svetinje koje će kad tad biti vraćene svojim matičnim zemljama. Srpska izreka glasi: "Oteto-prokleto". Nikad naši neće uživati u otetom. Kosovo je srpska svetinja a Ararat je jermenska svetinja i tako će ostati zauvijek. U ovoj mojoj zbirci pored ciklusa o Araratu je i ciklus o majci, o prijateljima, i jedan veliki ciklus o Srbiji. Taj ciklus se naziva "Srpska zemlja". To je i moja domovina, jer imam srpsko državljanstvo i osjećam da je Srbija i moja zemlja. Sve pjesme iz moje knjige "Razmišljanja ispred Ararata" objavljivane su u časopisima, emitovane na radiju, međutim, sasvim je drugi osećaj imati knjigu u kojoj se sve te pjesme nalaze. Tu se osjeća njihov duh, osjeća se taj miris papira... Prijatelji me često pitaju zašto ne postavljam PDF svojih knjiga na društvene mreže. Kažem im da to ne radim jer PDF nije knjiga. Knjiga ima dušu!
• Kako pamtite književne početke? Iza Vas je bogat stvaralački opus, kako poetski, književni, tako i prevodilački. Kako je sve počelo?
– Prvu pjesmu sam napisao još kao srednjoškolac. Mnogo mladih ljudi u tom uzrastu piše pjesme. Bio sam među njima. Onda se jednostavno dogodilo da sam shvatio u jednom trenutku da je poezija moja sudbina, moj život. Glas od Boga. Od tada pa do danas, nijedan dan mi nije prošao bez pisanja. Pišem u svako doba dana. Nekad mi se dogodi da dok spavam sanjam neki stih. Onda ustanem i zapišem stih. Kako ne bih propustio ovakve momente, po navici ispod jastuka držim olovku i svesku. Muzu ne smijete da iznevjerite. Ako to učinite, naljutiće se i otići nekim drugim putem a može i da se više nikada i ne vrati.
• Kao antologičar srpske pezije preveli ste i priredili antologiju na jermenski jezik. Koji srpski pjesnici su Vam posebno bliski i zašto?
– To su bez sumnje Milan Rakić, Dučić, Šantić, ali i Jefimija, despot Stefan Lazarević, Njegoš, Desanka Maksimović, kao i mnogi vaši istaknuti pjesnici 20. vijeka.
