Iskustvo svakom čovjeku nameće nepobitnu istinu da bez kraja nema ni početka, da je sve organski vrlo povezano, nekad jasnije, nekad manje jasno. No, zajednička nit je uvijek prisutna. I kao što principi jinga i janga ne mogu jedan bez drugog, tako i mlada vajarka iz Nikšića Vladana Mirković pokazuje da konstrukcija i dekonstrukcija ne idu jedna bez druge. Nebitno da li je riječ o materijalnom ili misaonom procesu, da li je u pitanju skulptura, crtež, instalacija. A, kako njeno viđenje ovih procesa izgleda "u praksi" možete vidjeti ako do 29. februara posjetite njenu samostalnu izložbu "(De)konstrukcija" u podgoričkoj galeriji "Art".
"Bez ljudi. Ali ne prazno. U Vladaninom prostoru nečega ima. Geometrija nije samo matematika, pa ovi radovi sadrže, osim nje i nešto drugo. To drugo je moguće organske prirode. Tako je moguće da su to prostori gdje su boravili ljudi, ali više ne borave. I, naslućujem, nikad više i neće. Kroz magličaste zastore na nekim radovima se pojavljuje prošlost. Rekla bih kao napuštena, i škola porušena pod uticajem vremena. Niz klupa koje su ostale tu. Istina je neumoljiva. Prošlost kao da je pusta, znamo da to nije bila, ali kad se "dogodi čovjek" onda ona ostaje pusta", zapisala je dr Ana Miljkovac o radovima Mirkovićeve, dodajući da je to svojevrstan apstraktan prikaz sadašnjice.
• Izložba je naslovljena "(De)konstrukcija". Zašto? Što ste konstruisali, a što dekonstruisali ovom postavkom?
– S obzirom da se postavka mijenja u odnosu na dati prostor, dobijam mogućnost da sastavljam i rastavljam objekte, kojima dajem različite nijanse i posmatram sa različitih aspekata. "(De)konstrukcija" oslobađa i posmatrača od očekivanog i standarda, pružajući mu slobodu da intrepretira umjetnost na individualan način izvan okvira. Konstruisala sam nove ideje, forme i strukturu, a dekonstrukciji sam prepustila prostor za reinterpretaciju umjetnosti i njenih elemenata.
• Bez obzira na izraz - skulptura, slika, crtež, kolaž, instalacija, očigledno Vam je geometrijski oblik kocke i tema i osnovno polazište? Što je to kod kocke zanimljivo u smislu kreiranja, re-kreiranja, rastakanja, konsturisanja ili dekonstruisanja... tijela, crteža, skulpture?
– Relativno dug period je prošao dok sam ustanovila kocku kao "lični simbol". Upravo je kocka odgovor na Vaše pitanje i provlači se kroz sve navedeno. Bilo da je zatvorena, otvorena, nestabilna ili dio veće cjeline koja se može mijenjati, simbol za raznolikost i promjenu ili pak za red i ravnotežu, te da ukazuje na ograničenja uvijek je prisutna kao apstraktna forma.
• Čini se da Vas kao vajarku izrazito interesuju odnosi u prostoru? Što biste željeli da se "pročita" u Vašoj instalaciji i skulpturi o odnosima u prostoru, ili sve treba prepustiti osjećaju posmatrača?
– Tokom stvaranja ne razmišljam šta će biti "pročitano", već o procesima koji se odvijaju unutar mene i oko mene. Posmatračeva pozicija u odnosu na skulpturu takođe ima važan uticaj. Kretanje oko skulpture omogućava posmatraču pomatranje različitih perspektiva, otkrivanje detalja i osjećaja dinamike unutar prostora što podstiče dublji emotivni doživljaj.
• Vaše serije crteža i kolažnih radova kao da se nadovezuju jedne na druge, kao i na instalaciju i skulpturu. Zašto Vam je bitna povezanost različitih segmenata postavke?
– Svaki segment doprinosi cjelini, a povezanost naglašava priču ili osjećaj koji želim prenijeti, što pomaže posmatraču da doživi moj rad.
• Na čemu trenutno radite? Planirate li možda izradu skulpture u prostoru?
– Crtež je moja trenutna preokupacija, ali ne zapostavljam ni skulpturu.
• Postoje li mogućnosti kod nas, naročito kada su u pitanju mladi vajari, da realizuju neko svoje djelo u prostoru? Da li je kod nas skulptura, generalno, ipak pomalo skrajnuta disciplina?
– Što se tiče statusa skulpture kao discipline, ona ima svoje mjesto u savremenoj umjetnosti. U Crnoj Gori postoji mogućnost za mlade umjetnike da realizuju skulpture u javnom prostoru, najčešće kroz umjetničke organizacije – kolonije.
Коментари (0)
Оставите свој коментар