U novom nastavku, koji odmah po završetku Međunarodnog beogradskog sajma knjiga stiže u knjižare, ikona nastavlja putovanje preko Malte i Rusije do Srbije i Crne Gore.
Autorka otkriva da su uz ikonu od Rodosa uvijek bile i dvije velike hrišćanske svetinje – ruka Svetog Jovana Krstitelja i čestica Časnog krsta, na kojem je raspet Gospod. Upravo oko ovih svetinja, kao i ljudi koji su ih čuvali i poštovali, gradi se ovaj izuzetni roman koji prožima istoriju, duhovnost i umjetnost.
– Važno je reći da su od Rodosa uz ikonu uvijek bile još dvije velike hrišćanske svetinje: ruka Svetog Jovana, kojom je zahvatio vodu iz Jordana i krstio Gospoda, i čestica Časnog krsta na kojoj je Gospod razapet. Kao u prvom, i u drugom dijelu romana čitamo nesvakidašnje i dramatične ispovijesti ljudi iz raznih epoha. Svi oni različiti su među sobom, ali sve ih povezuju ljubav prema ikoni i ljubav prema Presvetoj Bogorodici. Ta ljubav ih čini spremnim za mnoge podvige i mnoge žrtve navodi književnica u intervjuu za "Dan".
• Riječ je o knjizi koju smatrate svojim životnim djelom. Zašto?
– Ako pod životnim djelom podrazumijevamo ono najbolje što smo uradili, roman "Tamo gdje je Ona" to jeste. U toj knjizi objedinila sam svoja znanja iz istorije, istorije umjetnosti i teologije, svoje književno umijeće i svu mudrost i iskustvo koje mi je darovao život. Usuđujem se da kažem da sam napisala knjigu koju sam čekala decenijama.
• Priča koju ste napisali obuhvata dvije hiljade godina i može se čitati i kao istorija svijeta. Kako su tekla Vaša istraživanja?
– Nekako se desilo da sam od 2003. do 2024. obišla sva mjesta (osim Antiohije) u kojima je boravila ikona i gdje su živjeli junaci romana. Neka od njih posetila sam ponovo tokom rada na romanu. Pročitala sam obimnu literaturu. Svi kojima sam se obratila bili su vrlo predusretljivi i spremni da mi pomognu u istraživanju i prikupljanju građe. Kao da me je na svakoga od njih uputila sama Majka Božja. Istoričari, arhivari i istraživači sa Malte, iz Rusije i Srbije pronalazili su mi važna dokumenta. Prepisku sa njima obavljao je moj sin, koji je i prevodio dokumenta sa engleskog i ruskog. Nj.K.V. princ Aleksandar dopustio mi je da dva puta obiđem dvorsku crkvu na Dedinju i vidim skrivnicu u kojoj su počivale najveće hrišćanske svetinje. Razgovarala sam sa malteškim vitezom Antunom Sbutegom, autorom knjige "Ikona vitezova". Moju molbu da se sretnemo prihvatili su arhimandrit Marko Kalanj, monah ostroški i cetinjski, i mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije, junaci romana. Imala sam i posebne savjetnike za grčki, italijanski i ruski jezik, kojima sam se obraćala tokom rada, kako bih upotrebila pravilnu leksiku.
• Jedan od junaka romana je i arhimandrit Marko Kalanj, koji je otkrio šta su to službenici Državne bezbjednosti uzeli iz manastira Ostrog.
– Za Marka Kalanja saznala sam iz literature i odlučila da ga potražim. Mnogo sam željela da lično upoznam čovjeka koga je za ovaj veliki podvig odabrala sama Majka Božja. Preko oca Romana sa Ostroga dobila sam Markov broj, javila mu se, objasnila šta radim i zamolila ga da se vidimo.
On je prihvatio, i sredinom aprila 2021. posetila sam ga u Podgorici. Vrlo sam zahvalna što je taj dostojanstven, smiren, rečit i mudar čovjek pristao da mi ispriča svoju priču. I još mi je dopustio da mu se javljam tokom rada, kad god mi se otvori novo pitanje.
• Pišete nadahnuto o litijama u Crnoj Gori. Da li i one imaju neke veze sa ikonom?
– Spolja gledano, ruku Svetog Jovana, česticu Životvornog krsta i ikonu Bogorodice Filerimose donio je u Crnu Goru, pod Ostrog, kralj Petar Drugi, uvjeren da su u nesigurnom vremenu svetinje tu najsigurnije. Ali, kada pratimo put ikone od Efesa do Ostroga, jasno vidimo da je ona bila svuda gdje je vođena borba za hrišćansku vjeru, bitka za duše ljudi i njihovo spasenje. I postaje nam jasno da je ikona došla pod Ostrog i ostala u Crnoj Gori da bi jednoga dana svojom nevidljivom silom pokrenula i ohrabrila cijeli narod da brani sve svetinje. Ja sam zadivljena tom besprimernom borbom za svetinje, tim veličanstvenim i jedinstvenim duhovnim podvigom, kakvog u Crnoj Gori, i šire, nikada ranije nije bilo. Zadivljena sam snagom naroda koji je iskazao ljubav prema svojoj Crkvi, istrajao u vjeri i odbranio svetinje.
• U romanu govorite i o mitropolitu Amfilohiju koji je dvadeset godina čitao Vaše knjige u rukopisu i čiji blagoslov krasi prve strane Vaših romana. Kako ga pamtite?
– Pamtim ga kao gorostasa među ljudima. Kao Vasilija našeg vremena. Kao duhovnika koji ne kori i ne zahtijeva. Kao čovjeka širokog uma i široke duše, koji je poštavao moju slobodnu volju i kada sam grešila. Kao čovjeka koji je umio postupcima da pokaže neku suptilnu i uzdržanu nježnost. Nije čudo što su ga ljudi zvali đedo. Pamtim ga sa velikim poštovanjem i ljubavlju. Zahvalna što me je primio pod svoje duhovno okrilje. Svjesna da je svaki susret i razgovor sa njim bio neizmjeran dar Božji. Znam koliko bi se radovao ovoj knjizi, posebno njenim zadnjim poglavljima. I da bi me, kada pročita rukopis, dočekao sa: "Evo meni moje Mrvice!", kao što me je uvijek oslovljavao imenom lika iz romana u kome bi me prepoznao. Samo Majka Božja zna koliko mi nedostaje!
• Ruka Svetog Jovana i čestica Časnog krsta nalaze se u Cetinjskom manastiru. Ikona je izložena kao eksponat u muzeju na Cetinju. Da li joj je tu mjesto?
– Nije, i ne može biti! Ali, hajde da se prvo podsjetimo kako je ikona stigla do muzeja. Godine 1952. država, oličena u službenicima Državne bezbjednosti, otela je sve tri svetinje iz manastira Ostrog. Nije ih kupila, nije ih dobila na poklon. Otela ih je. Krajem osamdesetih, država je vratila Crkvi ruku Svetog Jovana i česticu Časnog krsta. Ikonu je poklonila muzeju. Poklonila je tuđe. Ovaj pravni prestup učinjen je sa obrazloženjem da su ruka Svetog Jovana i čestica Časnog krsta relikvije, a ikona umjetničko djelo. To, naravno, nije tačno. Još u IX vijeku, na Sedmom vaseljenskom saboru, utvrđena je suština ikone i razlika između ikone i slike. Ikona se živopiše sa strahom Božjim i pristupa joj se sa strahopoštovanjem. Umjetničko djelo, čak i najveće ljepote i vrijednosti, nosi samo tu ljepotu i vrijednost. Ikona nosi svetost. Čovjek se divi Da Vinčijevoj Mona Lizi ili Van Gogovim Žitnim poljima i Suncokretima, ali pred ikonom se krsti i moli. Jer, preko ikone se dolazi do Boga.
Dakle, ikona je svetinja. A svetinji je mjesto u crkvi. Umjetničkim djelima mjesto je u muzeju. Oni koji, vođeni raznim interesima, svode ikonu Bogorodice Filerimose na obično umjetničko djelo, tako osporavaju njenu svetost. I samo još da dodam: crnogorski glavari uradili su sa ikonom ono što su kasnije pokušali da urade sa svim svetinjama.
• Ima i onih koji smatraju da ikona može biti izložena u muzeju, i kao dokaz navode primjere nekih drugih ikona koje su takođe u muzejima.
– To što još neko griješi, ne može biti ni primjer ni opravdanje da se greška i grijeh umnožavaju. Posebno kada se zna ko je, kako i iz kojih razloga smjestio ikone na za njih nedostojna mjesta. A evo, i to se svetogrđe polako ispravlja. Kako su mi pisali moji prijatelji iz Rusije, nedavno je Tretjakovska galerija vratila ikonu Sveta Trojica slavnog Andreja Rubljova zakonitom vlasniku — manastiru Svetog Sergija Radonješkog, i ona sada širi svoj neugasli sjaj sa ikonostasa kraj moštiju Svetoga. To je dobar primjer svima koji drže tuđe.
• Posljednje poglavlje ovog romana predstavlja još jedan Vaš omaž Crnoj Gori, zavičaju Vaših pretkinja o kojima ste pisali u svom već kultnom romanu "Ženski rodoslov".
– Taj dio romana, naslovljen kao ispovijest spisateljke Mrvice, govori o nekim zatvorenim krugovima. Još jednom potvrđuje da ništa nije slučajno. Da sve što nam se dešava ima neki smisao i vodi ka nekom predodređenom ishodu, mada nam to u trenutku dešavanja često ostaje skriveno. Kada smo prvi put posetile Cetinje 1964. godine, baba me je odvela do ćivota Svetog Petra i poslije mi na guvnu ispričala kako je Svetitelj svojim blagoslovom obilježio rođenje moje majke. Tri decenije kasnije, 1995, ja sam, osim ruke Svetog Jovana i čestice Časnog krsta, celivala i mošti Svetog Petra, zaštitnika moje majke. Neizmjerna je bila moja radost kada sam shvatila da sam taj posljednji dio romana, koji počinje upravo mojom prvom posetom rodnom mjestu moje majke, završila baš na dan njenog rođenja, 23. avgusta. To doživljavam kao poseban blagoslov i Svetog Petra Cetinjskog i Majke Božje.
