Ona proteklu godinu pamti po svom životnom djelu, dvotomnom romanu "Tamo gde je ona". Godine pomnog istraživanja, pripreme građe o svetinji, ikoni Bogorodica Filaremosa, jedinoj ikoni oslikanoj po liku Presvete Bogorodice rukom Svetog Apostola Luke koja je nakon viševjekovnog putovanja utočište našla u Crnoj Gori, rezultirale su izvanrednim romanom koji prateći put svetinje govori o istoriji hrišćanstva, pravoslavlja i nesalomive snage vjere ljudi koji su njen plamen čuvali i prenosili kroz vjekove.
• Kako ste došli na ideju da počnete da pišete knjigu o Presvetoj Bogorodici?
– Ova knjiga se već dvadeset godina neprekidno doštampava za nove čitaoce, i bugarsko izdanje je lijep doprinos proslavi tog jubileja. Mnogo događaja vodilo je pisanju ovog romana. Najprije sam u proljeće 2001. usnila divan san. U snu, prvo sam vidjela ikonu Presvete Bogorodice. Polako, ikona mi je bila sve bliža, i istovremeno se smanjivala. Ali lik je ostajao jasan i živ. Najzad sam shvatila da je to nije ikona, već prsten na malom prstu moje lijeve ruke. A prsten je, kao što znamo, simbol vječne ljubavi. Vjernosti. Pripadanja. U ljeto 2002. dobila sam na poklon monografiju čudotvornih ruskih ikona. Jedna među njima imala je naziv Svih žalosnih radost. Pomislila sam kako je Ona, Presveta Majka, nama je baš to. Ona koja daruje radost. Njoj se obraćamo kada smo nesrećni i slabi, kada su nam potrebne pomoć i utjeha. Molimo se, očekujemo, nadamo se, da će nam uslišiti. Da će našu žalost pretvoriti u radost. Ali, nije čovjek žalostan samo kad ga spopadnu nesreće i gubici. Žalosna je i duša željna Boga, koja ne umije da ga pronađe. I tu žalost Majka pretvara u radost. Jer, Ona nas vodi do Svog Sina. Dok sam gledala ikonu, pomislila sam i kako bi to bio divan naslov za roman o zemaljskom životu Presvete Bogorodice. I odmah sam poželjela da ga baš ja napišem. Da dobijem tu nesvakidašnju i nemjerljivu milost. I čim sam završila roman koji sam tada pisala, započela sam rad na romanu "Svih žalosnih radost". Roman sam pisala od maja 2003. do marta 2005. U tom periodu išli smo na nekoliko hodočasničkih putovanja. U ljeto 2003. posjetili smo Efes i kuću u kojoj su Presveta Bogorodica i Jovan Bogoslov živjeli poslije progona hrišćana u Jerusalimu. Po povratku iz Efesa, u jednoj maloj i skrajnutoj prodavnici starina, vidjela sam prsten iz svog sna. Bio je potpuno isti. Bio je jedan jedini, i po veličini taman za mali prst moje lijeve ruke.
O Krstovdanu 2004. obišli smo Svetu Zemlju. Za mene, posebno uzbudljiv doživljaj bila je molitva na Grobu Presvete Bogorodice. Prvih dana 2005. bili smo u Moskvi i Petrogradu i tamo sam vidjela dva motiva ikone Svih žalosnih radost.
• Duhovni ciklus koji ste otpočeli romanom "Igra anđela" promijenio je i možemo da kažemo – odredio Vaš književni, pa i životni put. Kako je do toga došlo?
– Nije to bila neka nagla i iznenadna promjena. To je bio dug proces. Kada danas pogledam na svoj život unazad čini mi se da su me Bog i Majka Božja kroz mnoge događaje i iskustva pripremali za ovu milost. Imala sam sedam godina kada sam na pitanje šta ću biti kad porastem odgovorila da ću biti pisac. I to ne bilo kakav, već pisac čije će knjige čitaoci voljeti kao što ja volim priču o Pinokiju. Tokom školovanja posebno sam se isticala iz srpskog jezika i istorije. Rano sam ostala bez roditelja i zato sam sve do odlaska na studije (diplomirala sam na Ekonomskom fakultetu u Beogradu) živjela sa babom. Od nje sam primila hrišćansko vaspitanje, što se ne bi desilo da sam rasla sa roditeljima. (Ne zaboravimo, rođena sam i odrastala u komunističkoj zemlji.) U kući smo imale ikone, išle smo u crkvu, baba mi je pričala o dva čuda čiji je bila svjedok. Jedno je bilo vezano za rođenje moje majke, drugo za izlečenje mog ujaka. Tako sam još u najranijem djetinjstvu shvatila da mi ljudi nismo sami. Da o nama brinu i nad nama bdiju naši Svetitelji, Bog i Majka Božja. Kasnije, i sama sam imala nekoliko doživljaja nalik na čuda. Sva ta moja iskustva, interesovanja i opredjeljenja spojila su se kad je došao čas. Godine 1996. objavljen je moj četvrti roman "Ženski rodoslov", koji je postigao izvanredan uspjeh kod čitalaca. Potom sam 1999. objavila još jedan kojim je potvrđen moj status najčitanijeg srpskog pisca. I počela sam da pišem sljedeći. Na tom novom rukopisu radila sam godinu dana. A onda sam 29.12. 2000. otišla u Crkvu Svete Petke. Dok sam se približavala crkvi, dva puta mi je došla misao da bi trebalo da napišem knjigu o Svetoj Petki. Kasnije, dok sam u crkvi čekala da cjelivam ikonu, misao mi se javila po treći put. Sada kao naredba da treba da prestanem da pišem započetu knjigu i da umjesto nje napišem roman o Svetoj Petki čiji će naslov biti "Petkana". U to vrijeme, moja znanja iz teologije bila su ništavna. Moja ljubav i strahopoštovanje prema Svetoj Petki ogromni. Mnogo sam se uplašila. Ipak, poslije dužeg premišljanja usudila sam se da započnem rad. I krenulo je! Nikada nijednu knjigu nisam napisala brže ni lakše.
• Poznato je da revnosno odgovarate na pitanja i pozive svojih čitalaca, želje za potpisivanjem knjige za njihove najdraže. Iz pisma koja Vam pišu vidimo da su to ljudi već duboko u vjeri ili pred pragom duhovnog preobražaja. Odabrali ste "usku stazu", strmu, tešku. Pišete o svetiteljima, podvižnicima u vrijeme koje ljude nagoni na lake sadržaje svake vrste, pa i književne...
– Do sada sam napisala osamnaest romana – šest iz porodično-mirjanskog i dvanaest iz duhovnog ciklusa. Prije nego što sam napisala roman "Petkana", u književnosti na srpskom jeziku nije bilo takvih knjiga. A nema ih ni danas. Stvorila sam nešto posve novo: romane u kojima neka istinita priča o znamenitim ličnostima i događajima iz istorije služi kao osnova da se prikaže i obradi neka značajna teološka tema ili pravoslavna dogma, kao što su: podvižništvo u pustinji, uticaj anđela na ljudske živote i njihova javljanja u našoj svakodnevici i snovima, put i iskušenja duše u prvih četrdeset dana po ishodu iz tijela, molitveno tihovanje, uticaj Duha Svetog na stvaralaštvo, pogubno djelovanje sekti, pokajanje kao ontološki prevrat… Za pisanje svakog romana pažljivo se pripremam. Obiđem mjesta na kojima su živjeli junaci priče, dobro proučim istoriju, istoriju umjetnosti, narodno pamćenje, običaje, spise svetih otaca i ponekog savremenog autora o teološkoj temi kojom se bavim. Ponekad, kada je potrebno, istražujem u arhivima. Sa svakom novom knjigom dodatno se obrazujem, i to uvećava moju stvaralačku radost. Dok pišem, osjećam odgovornost prema budućim čitaocima. Želim da im u svakoj knjizi otkrivam ljepotu i dubinu pravoslavlja. I da im knjiga bude na duhovnu korist. Tek kada knjiga izađe, kada stignu prva pisma i poruke, kada čujem prve utiske, odahnem. Dok pišem, strepim da li ću uspjeti da ne pogrešim i da se ne ogriješim. Da ne iznevjerim ličnosti o kojima pišem i Duha Istine.
Da opravdam milost koju sam dobila. Tokom rada molim se Duhu Božjem da me nadahne, ali i svetiteljima o kojima pišem. Po učenju svetih otaca, sveti učestvuju u slikanju ikona. Sadejstvuju sa umjetnikom. Verujem da pomažu i piscu koji piše o njima. Zato se na početku svake knjige zahvaljujem svojim svetim junacima što su dopustili na ispričam njihove priče. Zahvalna sam Bogu i Presvetoj Bogorodici što su mi dali da pišem ovakve knjige. U svakom trenutku svjesna sam da su tu milost mogli da daju i nekom drugom piscu. I da su je darovali meni zbog svoje samilosti i dobrote, a ne zbog moje zasluge. Svoj život i svoj rad posvetila sam Presvetoj Bogorodici.
Imam jednu fotografiju. Nastala u Crkvi Uspenja Presvete Bogorodice, u Getsimaniji kraj Jeruslima, o Božiću 2008. godine, kada sam sa porodicom drugi put hodočastila u Svetu zemlju. Ta fotografija je simbol. Slika mog života. Klečim. Kosa mi je pokrivena. Ne vidi mi se lice. Ali vidi se knjiga. Roman "Svih žalosnih radost". I sveti lik Presvete Majke. To je ta poruka: Nisam važna ja. Važno je ono što stvaram. Važne su knjige. I moja svijest da to što svi nazivaju mojim ustvari ne pripada meni. Stoga ga ponizno polažem pred Onu koja mi je sve dala. I kličem: Hvala Tebi Majčice mila premila! Hvala Tebi za sve!
• Kako bi glasila Vaša Božićna poruka našim čitaocima?
– Moja baba je govorila: "Neka ti Bog da zdravlje, slogu i napredak". Vremenom, shvatila sam da u te tri riječi staje sve ono što bi smo nekome mogli da poželimo. Ali, ipak ću da dodam: Čitaocima, i svim ljudima, želim da sačuvaju ono što imaju i vole, i da im Bog da ono što im nedostaje. Da u onima sa kojima žive traže ono što ih sa njima spaja, a ne ono što ih dijeli. I da nikada ne zaborave da nas samo ljubav može spasiti. Ljubav koju primamo, ali i ljubav koju pružamo drugima. Jer ljubavlju se i Gospod imenuje.
