Talentovana violončelistkinja Isidora Bulatović, rođena Beograđanka, koja korijene vuče iz Crne Gore, ovih dana bila je jedna od učesnica premijernog izvođenja kratke opere Milice Vujadinović "Priča o kamenu" ("Story of stone"). Podsjetimo, Opera je premijerno izvedena krajem oktobra u Gracu. Bulatović, koja je muzičko školovanje započela u Beogradu, sada je studentkinja treće godine Univerziteta za muziku i scenske umjetnosti u klasi profesora Tobiasa Stosieka. Već sada, iako na početku karijere, ostvarila je saradnju sa muzičarima Bečke filharmonije, bečke Folksopere, Bečkim simfoničarima i drugim svjetskim filharmonijama… Svirala je u okviru raznih projekata u poznatim austrijskim koncertnim salama i dvoranama. Ipak, ističe, u posebnom sjećanju ostalo joj je učešće na koncertu Srđana Bulatovića i Darka Nikčevića prošle godine u Porto Novom.
• Kako biste opisali ulogu - dionicu violončela u operi "Priča o kamenu"? Koliko je bilo zahtjevno da trio (klavir, violončelo i violina) dočara ono što najčešće podrazumijevamo kada je u pitanju Opera, a to je orkestar? Ili, da to možda tumačimo i kao svojevrsni povratak u prošlost, kada orkestar nije bio nužnost?
– Na samom početku bih htjela da se zahvalim Vama, kao i Vašim novinama za koje radite, na velikom interesovanju za rad studenata koji svoj posao obavljaju izvan Crne Gore, i koji su svojim angažmanom skrenuli pažnju na svoj rad, kako austrijske tako i ovdašnje javnosti. Moram Vam reći, da sam zaista uživala u čitavom ovom projektu, po zamisli i realizaciji rediteljke Milice Vujadinović, koja je imala povjerenja u mene, i u početku "zemljačkom linijom" mi zadala zadatak da odsviram i ispratim operu "Priča o kamenu". Naša priča je, izgleda, pogodila centar, što govore mnogobrojni tekstovi u ovdašnjim medijima. Sa velikim zadovoljstvom i neizmjernim ushićenjem sam ušla u ovu Miličinu priču, i dala svoj pečat, kome se radovala publika u Gracu, u predivnom ambijentu pozorišta "Teatherhaus", a isto tako se nadam da će biti prilike da operu predstavimo i u Crnoj Gori. Milica je nevjerovatno kreativna i samim tim što je ovu operu i komponovala, režirala, scenirala i svirala na svih pet izvođenja pokazuje koliko je sposobna i talentovana, a njena djela ćemo sigurna sam, slušati sve više.
• Kako ste doživjeli ovo djelo, a kako izvođenje opere? Kakav je bio proces rada?
– Za mene je sviranje ovog djela bio izazov jer je muzika savremena, potpuno nova i originalna. Mislim da je instrumentalna pratnja u sklopu tria (violina, violončelo i električni klavir) posebna u ovom djelu jer dočarava intimnu atmosferu i slušaoci mogu da se fokusiraju i dobro čuju svaku dionicu arhaičnih melodija. U principu i za svaki naš umjetnički posao, najbitnija je reakcija publike. Imali smo pet izvođenja opere pred zaista zahtjevnom publikom i svaki komentar je suvišan. Za svakog umjetnika izuzetno mnogo znače snažni i iskreni aplauzi brojne publike u Gracu.
• Planirate li da se vratite i da ovdje nastavite karijeru? Da li je lakše klasičnim muzičarima kod nas ili u Austriji, ili im je možda i teže i zašto?
– Cilj mi je da nastavim da gradim svoju karijeru ovdje (u Austriji, prim. aut.) jer imam priliku da upoznajem i sarađujem sa muzičarima i profesorima iz cijelog svijeta. Mnogo volim naše prostore, pogotovo Crnu Goru, kao i Srbiju, u kojoj sam rođena, i nikada ne razdvajam ta dva geografska prostora kojima nesumnjivo pripadam, ali smatram da ozbiljnom kulturnom politikom, koja mora suštinski da se pozabavi umjetnošću, može napraviti veliki korak prema ovom evropskom modelu, koji i ja sada kao student osjećam. Mislim da je suvišno, a možda i pretenciozno, da bih svaki poziv iz moje Crne Gore sa oduševljenjem prihvatila.
