Милица Лалошевић / -FOTO: DUŠKO MILJANIĆ

Milica Lalošević: Treba razbiti predrasude i stereotipe o operi

Najljepša muzika čitavog "Don Đovanija" posvećena je upravo ulozi Dona Ane. Uloga je apsolutno krvava, teška za rad, iziskuje srce, tehniku, iziskuje puno toga od jednog umjetnika, kaže Milica Lalošević u intervjuu za "Dan"

Sopran Milica Lalošević u Mocartovoj operi "Don Đovani", koja i danas, 7. juna, od 20 časova igra na velikoj sceni Muzičkog centra Crne Gore, tumači Dona Anu, jednu od glavnih uloga. Podsjetimo, premijera "Don Đovanija", ujedno i crnogorska praizvedba ovog remek-djela Mocartovog opusa, odigrana je 4. juna. I to na obostrano zadovoljstvo publike i izvođača, među kojima i Lalošević, Kotoranke, koja nakon niza nosećih uloga na scenama u regionu i Evropi, napokon igra u operi na domaćoj pozornici. Ta činjenica, kako nam je rekla pred premijeru, čini je istovremeno i počastvovanom i srećnom.

• Karte za premijeru bile su unaprijed rasprodate. Koliko je to bilo obavezujuće ne samo za upravu MCCG, već i za čitav ansambl? Kolika su očekivanja postavljena pred Vas ovom činjenicom?

– Sigurna sam da će se publika dobro zabaviti, naročito uz režiju koju potpisuje Aleksandar Nikolić. Jer, to je uvijek izuzetno zabavna postavka. Željela bih da razbijemo predrasude i stereotipe o operi kao o nečemu što je ozbiljno ili samo za određenu publiku. Nadam se da će ovo postati praksa Muzičkog centra, pa tako i u Crnoj Gori, i da će građani Crne Gore imati češće priliku da se sretnu s operom, i da i shvate da je opera zapravo jako zabavna, da je predivna.

Potrebna i operska kuća, ali i katedra za solo-pjevanje

• Mladi ljudi iz Crne Gore se školuju za operske pjevače, i to van države, jer na cetinjskoj Muzičkoj akademiji još uvijek nemamo odsjek za solo-pjevanje. Neki od njih bi se možda i vratili u Crnu Goru, ali, ovdje nemamo operu - opersku kuću za koju bi mogli da vežu svoj rad. Kako riješiti ovaj problem, a kako bismo i kod nas češće gledali operu?

– Prva stvar koju bi Crna Gora trebala da uradi, ukoliko naravno hoćemo da dođemo do tog produkta opere, jeste odsjek za solo-pjevanje na Muzičkoj akademiji. Samim tim će se onda otvoriti mnogo toga i biće puno lakši i prohodniji taj put do stvaranja same operske kuće. I sami ste spomenuli, imamo predivnih glasova iz Crne Gore, a koji su po inostranstvu i u regionu. No, postoji još jedan problem, izuzetan nedostatak muških glasova, što bi značilo da je u Crnoj Gori to još uvijek neshvaćeno, možda i malo konzervativno. Voljela bih da griješim po tom pitanju. No, da se vratim, kad bi se ovdje osnovala katedra za solo-pjevanje bilo bi drugačije. To je prvi korak. Djeca bi tad ipak imala pojam o tome što je opera, a osnivanjem operske kuće imali bi i direktan upliv u operu. Jer, sasvim je drugačije kada možete umjesto da zamišljate kako izgleda neka operska predstava, neposredno to da doživite. Jedno bez drugog mislim da ne ide.

• Kako ste Vi zavoljeli operu? Da li li je to bilo kroz koncertna izvođenja poznatih arija ili kroz kompletnu priču? Kako se desila ta ljubav?

– Od malena sam voljela teatar, i zapravo je gluma i drama kao takva bila moja prva ljubav. A onda je opera "kupila" moje srce, i desila se ta ljubav između mene i opere kad sam upisala srednju muzičku školu. Opera nije bila moj prvi i jedini izbor, nego se ta ljubav desila po putu, ali definitivno je to prava ljubav.

• Glumite Dona Anu. No, ona nije tipična žrtva Don Đovanija. Mocart još u to vrijeme nije dozvolio da se od nje napravi žrtva, nego je ona neko ko aktivno rješava svoju situaciju, ko želi da se osveti Don Đovaniju. Koliko Vam je to bilo zanimljivo - da se takva tema i lik pojavljuju još u 18. vijeku, a da se takve priče protežu u stvari sve do danas?

– Zanimljivo je istraživanje ženskih likova u operi uopšte, pa tako i kod Mocarta. Puno toga zavisi na operskoj sceni od reditelja. Dobro ste rekli, ona od sebe nije napravila žrtvu, niti je Mocart tako to zamislio. I naravno, to se čita u muzici koja je zapravo najljepša muzika čitavog "Don Đovanija", a posvećena je upravo ulozi Dona Ane. I to neskromno govorim, jer to će vam reći i dirigenti i muzičari, i zaista jeste tako. A uloga je apsolutno krvava, teška za rad, iziskuje srce, tehniku, iziskuje puno toga od jednog umjetnika. No, da li će Dona Ana biti žrtva, ili neće, ponavljam, zavisi od reditelja. Neću otkrivati tajnu, ali ću najaviti da je reditelj Aleksandar Nikolić to malo drugačije zamislio ovaj put. Zašto je to tako? Zato što je Dona Ana u operi blisko vezana sa ulogom Don Otavija, njenog vjerenika. Don Otavio je manje-više u svakoj produkciji prikazan kao neki papučar, međutim, ovdje ćemo doći do jednog prevrata, tako da za sve one ljubitelje opere koji očekuju klasičnog Dona Otavija i klasičnu Dona Anu, mogu da kažem dođite da vidite nešto malo drugačije.

• Možda ne bi trebalo biti prestrog prema Don Otaviju. Možda je to ljubav, jer on ipak oprašta Dona Ani i taj nagovještaj nevjerstva?

– Može se i tako gledati na ulogu Don Otavija, koja je mom srcu jedna od najdražih. I iako i u njegovoj ljubavi prema Dona Ani na početku provijava koristoljublje, jer je Dona Anin otac trebao da mu pomogne u napredovanju u karijeri, Don Otavio je na kraju ipak oličenje prave ljubavi. To nam samo govori o kompleksnosti svih likova.

• Možemo li reći onda da je priča "Don Đovanija", i uopšte opere, kompleksna društvena priča, više od onog površinskog, prvog doživljaja lijepih arija ili orkestarskih uvertira?

– Tako je, apsolutno. Osim što ćete čuti predivnu muziku, vidjećete zapravo strukturu tadašnjeg društva koja je apsolutno primjenljiva, nažalost, i na sadašnje društva. I to je ljepota opere. Vidjećete, recimo buržoaziju, aristokratiju, jedan viši sloj, ili seljane, nižu klasu, i način kako se ophode jedni prema drugima u okviru društvenih granica i normi.

• Vrijeme u kome je Mocart živio zahtijevalo je virtuoznost od pjevača. I vi ste to prethodno istakli. Interesuje me koliko arije traže od Vas glasovno, ali i fizičke kondicije, a ništa manje važno i da vladate i literaturom, istorijom muzike i svim što umjetnički upotpunjuje jedno izvođenje?

– Tačno je da i fizički treba izdržati dva-tri sata na sceni. Mocart, pak, bio je jako zahtjevan kad je pisao arije, koncertne pogotovo. Zaista se od pjevača iziskuje jedna dobra priprema, i podrazumijevan kontinuiran rad pjevača. Mogla bih to možda uporediti sa sportom, jer to je isto konstantan rad, gdje nema predaha. Mogu da govorim u svoje ime, i da kažem da su pogotovo Dona Anine arije izuzetno zahtjevne tehnički, potrebno je biti baš uigran, spreman. Tu je još i pokret, muzika, gluma, kontakt sa dirigentom, potreba da se ostvare i rediteljeva očekivanja, a na samom kraju, dodala bih, i lična očekivanja. Odnosno, da toj ulozi i izvedbi damo nešto svoje lično, neki svoj pečat, ali da pritom uradimo sve što se od nas zahtijeva, što traže dirigent i reditelj. Tako da je posao operskog pjevača zaista zahtjevan.