Pored zavičaja i mjesta u kome stalno živi, čovjek, ako je te sreće, obično ima i još neku luku u koju povremeno uplovljava, ponekad i za duže vrijeme baca sidro i osjeća je kao matičnu. Za mene je takva luka Herceg Novi, kaže u intervjuu za „Dan" akademik Darko Tanasković koji je ovjenčan nagradom grada Herceg Novog, čiji je i počasni građanin.
• Uručena Vam je Povelja grada Herceg Novog, a ovjenčani ste i zvanjem njegovog počasnog građanina. Koliko Vam to znači, budući da je pored Beograda upravo Herceg Novi grad u kojem pronalazite svoje utočište, srcu blisko mjesto u kojem pronalazite mir, u kojem stvarate... Pored Vas, Herceg Novi je bio inspiracija i mjesto nadahnuća znamenitih umetnika, slikara, intelektualaca... Šta za Vas predstavlja ovaj grad i kako ste ga otkrivali, zavoljeli?
– Do zbližavanja sa Herceg Novim došlo je iz nekolikih životnih i promislenih razloga i okolnosti. Moja supruga Vesna, ponosna Hercegovka, porjeklom iz okoline Trebinja, a kojoj je porodično bilo suđeno da godinama bude vezana za Dubrovnik, pošto je ovaj lijepi grad iz lako shvatljivih razloga u jednom trenutku precrtala u srcu, željela je da mu ostane blizu, kako bi na pravoslavnom groblju na Boninovu mogla pohoditi svoje pretke. Herceg Novi se ukazao kao najprirodnije opredjeljenje. I došli smo u grad po mnogo čemu iznad čuvenog Dubrovnika. Ja sam, pak, davno igrao vaterpolo, pa sam od tada poznavao mnoge Novljane, u čijem se gradu njeguje pravi kult ovog viteškog sporta. Koliko li sam samo sati proveo u razgovorima sa Ratkom Pavlovićem Pajom, Hegelom novskog vaterpola i svojevrsnim filozofom sporta, u krugu prijatelja koji se oko njega okupljao. I šta bi mi još trebalo da zavolim jedan naš grad, od bujne prirode i raskošne istorije obdaren svojstvima koja njegovi žitelji svojom ljudskom dobrotom i otvorenošću dostojanstveno nose, čak i onda kad ih nisu u punoj mjeri svjesni?
• Nedavno je objavljeno izdanje posvećeno Vama, Vašem sveukupnom stvaralačkom opusu. Kako ste doživjeli ovu veliku čast, budući da su se tu našli izuzetni, odabrani tekstovi o Vama, a iz pera vrhunskih intelektualaca, Vaših savremenika?
– Mislite, svakako, na specijalni broj novosadskog časopisa „Poredak", čija je redakcija, okupljena oko Instituta za političko umrežavanja, odlučila da ga posveti meni i mom dosadašnjem radu, kako naučnom i pedagoškom, tako i diplomatskom. Doživio sam to kao sasvim izuzetnu, možda i ne sasvim zasluženu pažnju i čast, ali i vrijednu i ohrabrujuću potvrdu blagonaklonog odziva savremenika na moje ukupno djelovanje u društvu, za koje sam se, u skladu sa Pasternakovom poukom iz pjesme „Hamlet", da „život nije što i poljem preći", uvijek trudio da bude korisno za opšte dobro. Dodam li tome ono što ste i vi pomenuli, da su među ljudima koji su me darovali svojim povoljnim sudom i oni poput patrijarha Porfirija, mitropolita Irineja (Bulovića), Dobrice Ćosića, Nenada Kecmanovića, Mome Kapora, Ivana Negrišorca, Mira Vuksanovića, Mileta Bjelajca, Radovana Bigovića, Slobodana Gavrilovića, Gorana Milašinovića, Predraga Pipera ili Željka Simića, razumljivo je da mogu biti samo istinski srećan. Inače, dragocjenim poklonom sudbine smatram to što mi je tokom života bilo omogućeno poznanstvo i drugovanje sa mnogim zaista velikim ličnostima naše epohe. Nema novca ili kakvog drugog dobitka, koji donose takvo obogaćenje.
• Imajući u vidu Vaše knjige objavljene posljednjih godina, možemo da zaključimo da ste u stvaralačkom zenitu. Podsjećanja radi, tu je knjiga koju ste potpisali zajedno sa Nenadom Kecmanovićem, pod nazivom „Alija, ulema ili balija". Riječ je o djelu koje je napisano toliko studiozno, i koje na svjetlo dana iznosi posve nove poglede, ali i do sada i nepoznate činjenice koje će umnogome biti od koristi tumačima sadašnjim i potonjim naše novije istorije. Da li je Alija ulema ili balija?
– Svoj, kako kažete, stvaralački zenit sam neosporno ostavio za sobom, ali i dalje nastojim da na osnovu sabranog znanja, iskustva i, vjerovatno, „naknadne pameti", ponešto napišem i povjerim sudu javnosti. Čitavom knjigom o Aliji Izetbegoviću moj koautor i dragi prijatelj Nenad Kecmanović i ja nastojali smo da čitaocima na što je moguće objektivniji način predočimo činjenice i argumente za izvođenje vlastitog odgovora na upitno formulisani naslov. Mi nismo ustvrdili ni da je Alija Izetbegović ulema ni da je balija. Po svoj prilici, nije ni jedno ni drugo. Zanimljivo je (a donekle i očekivano), međutim, da su se kritičari našeg nepretencioznog djela iz bošnjačke sredine, a među njima i neki od kojih se to ne bi očekivalo, okomili na opravdanost upotrebe same riječi „balija", kao da je njome iskazana loša namjera autora, a o Izetbegoviću su se od nas neuporedivo negativnije odredili pojedini njegovi sunarodnici i istovjernici. Odavno je rečeno da nema nepristojnih tekstova, već samo nepristojnih čitalaca. Rješenje dileme je – pročitati knjigu.
• Veliku pažnju izazvala je i Vaša knjiga izabranih radova pod nazivom „Religija u društvu, kulturi i politici". Riječ je o knjizi koja istražuje religiju, identitet i politiku Balkana, između ostalog i u svjetlu posljednjih ratnih sukoba, koji nakon toliko godina ponovo prijete. U kojoj mjeri upravo Vaša knjiga odgoneta samu srž problema, izvora starih i potencijalnih sukoba opominjući pritom jednako?
– Zahvalan sam onima koji su našli za shodno da moji odabrani radovi u širokom smislu posvećeni religijskoj problematici objave kao prva knjiga novoosnovane izdavačke kuće Arhiepiskopije Beogradsko-karlovačke „Duhovna reč". Posebna zasluga pripada dr Aleksandru Praščeviću, priređivaču izdanja. Ne vjerujem da moji radovi „odgonetaju samu srž problema", kako ste se ljubazno izrazili, jer u vezi sa razumijevanjem mjesta i uloge religije u društvenim stvarima ima mnogo, uslovno rečeno, problema i mentalnih hipoteka. Važno je da se oni ne previđaju, ne zanemaruju i ne guraju „pod tepih", a naročito da im se priđe znalački i otvorenog uma, a ne ideološki ili interesno sužene svijesti. Biću srećan, ako moji sabrani radovi tome bar malo doprinesu. Sa zadovoljstvom saznajem da je ova opsežna knjiga naišla na pozitivan odziv čitalaca.
