Savremeni trenutak dijelimo, i to će jednom biti istorija. I upravo zbog činjenice dijeljenja vremena, zajedničkog bivanja u njemu, i sadašnjost, kao i istorija nam je zajednička, bliža, kao i ona dalja. Ali, kako sagledavamo istoriju (kao i savremeni trenutak), kako je tumačimo, i kako je osjećamo, kako utiče na nas? Koliko smo objektivni, i da li uopšte možemo zauzeti takav nad-stav, ili ćemo uprkos nepobitnim činjenicama, a koje su nam dostupne u datom trenutku, imati neko svoje viđenje istorije, drugačije, na našim prostorima je često pitanje. Koliko zaista možemo objektivno - ispravno sagledavati istorijske događaje, istorijske procese i ličnosti, i koliko smo svjesni, u krajnjem, da konkretizujemo pozicije Crne Gore u globalnim okvirima? Ili, često zaboravljamo da nismo oni iz prvog reda koji se pitaju, i ne možemo presudno uticati na globalna dešavanja. I da nam je zato često sloboda ograničena, i da nam ostaje da djelamo u najboljem slučaju u prostoru iz drugog reda, a na ličnom planu, na nivou ličnih sjećanja i tumačenja, koji se nerijetko kosi sa "opštim planom". I to je ono što nije u domenu objektivnog, već ličnog i umjetničkog. I tu se stvara prostor za drugačije tumačenje, ali koje kod nas često dobija (i ima) obrise isključivosti. No, tu se stvara i prostor za dramu, jer istorija se uvijek prelama na ličnim, pojedinačnim životima, donoseći nesporazum, a nerijetko i tragediju. I to je, realno i iskustveno, najpoželjniji arhetipski prostor za umjetnost, kao i razgovor o istinski mogućem slobodnom izboru. Jer, pitanje je kako čovjek da sačuva dostojanstvo i slobodu u momentima istorijskih previranja. Naime, čovjek je tada u rascjepu između realno mogućeg, sjećanja na izgubljeno i onog željenog, i nerijetko nedostižnog.

A kad su na sceni istorijska drama i nesporazum, kao preksinoć na Velikoj sceni Crnogorskog narodnog pozorišta, lako dolazi i do isključivosti, do insistiranja na pravu na to da postoji samo jedno ispravno viđenje i tumačenje istorije. I upravo takav osjećaj možete da ponesete nakon gledanja novog uprizorenja pozorišnog komada po tekstu i u režiji Radmile Vojvodić "Princeza Ksenija od Crne Gore – Izgnanička tugovanka kuće Petrovića". Naročito nakon prologa koji je autorka dodala ovom uprizorenju, a kojeg nije bilo u predstavi prije 30 godina, koja je tada imala jaku političku konotaciju, i koja ni sada, po riječima autorke, ne bježi od komentara na aktuelni trenutak, analogije s bližom istorijom. Uostalom, pravo na slobodu, sopstveno tumačenje ljudi i događaja najviše i priliči umjetnicima. Naročito ako se postigne univerzalnost, ali na konkretnim primjerima. I zato je, možda, i najveća zapitanost, pitanje za sve, nad replikom princeze Ksenije, koju parafraziramo, a na koju svako može intimno sebi dati odgovor, "kakvi su ti današnji Crnogorci, da li se gledaju u oči dok se ljube i nazdravljaju?".