Savršeni arhitektonski, geometrijski prikazi urbanih blokova zgrada bez ljudi, možda s nekim posmatračem bez lika, kao i obezličenih figura radnika, motivi su slika Lidije Nikčević koje se do 19. novembra mogu pogledati u Modernoj galeriji podgoričkih Muzeja i galerija. Postavka, koju čini 30-ak radova, jednostavno je naslovljena "Construction site", odnosno "Gradilište", a čine je slike iz različitih perioda njenog stvaralaštva. Ipak, povezuje ih atmosfera koja bi se na prvi pogled mogla nazvati mirom i skladom, no koja može implicirati i na totalnu otuđenost, i totalnu nemogućnost da čovjek, čak i kada je prisutan (na slici), nije samo figura, nije samo lutka, već persona. Zato na čudi kada na kraju teksta koji prati izložbu, kustoskinja postavke, Ljiljana Karadžić, istoričarka umjetnosti navodi:

– Transponujući u polje slike estetske, poetske i duhovne komponente arhitekture i grada, Lidija stvara djela koja u ovom haotičnom i promjenljivom svijetu nude prijeko potrebni red i sklad. Pjesničkim jezikom rečeno, možda nam umjetnica postavlja i pitanje: Umijemo li da čitamo naše gradove, ili u njima samo živimo? - zapisala je Karadžić.

• Prvi utisak je kada se pogleda izložba da su raniji radovi djelovali više sivo, tmurnije, a da su se sada "rascvjetale" boje, što je donekle suprotno očekivanom, s obzirom da ste sada zreliji?

– Razlog je vrlo jednostavan, jer, slike nose karakteristike primarnog slikarskog istraživanja. Tu su se javili problemi likovnih elemenata koji su me vremenom više počeli interesovati, pa sam više počela razmišljati o boji, o kontrastima, intenzitetima, odnosima, kolorističkim odnosima, svjetlosnim akcentima, gradnji slike, a koji se odnosi na kompoziciju. Iz tog razloga su i slike dobile neku drugu kolorističku atmosferu jer je to rezultat novijeg čisto slikarskog istraživanja.

• Na novim radovima je očigledno insistiranje na svjetlosti, na snopovima svjetla, koje više nije svjetlo noćnih svjetiljki, već dnevno, sunčano svjetlo.

– Može se primijetiti da i u nazivima slika stoji samo neki likovni element, da li je u pitanju svjetlost, kontrast, kompozicija sama po sebi, što znači da i naziv upućuje na to da je osnovni problem izgraditi kvalitetno likovno rješenje. A, što se tiče specifičnih svjetlosti, uvijek mi je interesantna atmosfera grada, jer na svim tim različitim mjestima gdje sam boravila, imala sam osjećaj da svaki grad ima i posebnu svjetlost, posebnu atmosferu, neku posebnu energiju, i htjela sam ih zato predstaviti nekim autentičnim koloritom, koji je specifičan za taj konkretan grad.

• Na novim slikama nemate više posmatrače, slučajne prolaznike, ljude u bistroima, već radnike, trudbenike, one koji su u nekoj akciji. Zašto je bilo potrebno izmještanje iz pasive u aktivu?

– Vratiću se na problem likovnosti. Radnici na tim novim slikama imaju više ulogu naglašavanja prostornosti kao formalni organski kontrasti naspram arhitektonskih formi u pozadini. Tako da su i oni kompozicijski raspoređeni, gdje sam vodila računa da s tim šljemovima budu kompozicijske uporišne tačke koje blješte i drže kompoziciju u skladu i redu. U tom smislu ti radnici ne nose nužno narativnost iščitavanja nekih društvenih slojeva, već je bitna sama njihova pojavnost. Odnosno, radnik postaje simbol ili figura koja je depersonalizovana. Čak ćete primijetiti da su likovi radnika prekirevi šljemovima, što znači da oni njih pozicioniraju samo u službi slike, a ne neke narativnosti.

Suština je vidljivost tih radnika, i suština je povezati ih u atmosferama. I ta tehnicistička atmosfera je kontrast humanoj, i u tom smislu je to interesantan sukob između dva pola.

Ž.JANjUŠEVIĆ