Svoje čitaoce na upravo otvorenom Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu, književnica je obradovala novim romanom. Riječ je o djelu "Kćeri Svetog Vasilija", koje je posvetila blaženopočivšem mitropolitu Amfilohiju. Knjiga će se početokom novembra naći i u knjižarama u Crnoj Gori, u kojoj se odvija dio radnje romana, a odakle potiču i neki od njegovih junaka.

• Šta Vas je podstaklo da počnete da pišete ovaj roman?

– Svako umetničko djelo dar je Duha Božjeg, a, kao što piše u Jevanđelju, "Duh diše gdje hoće, i glas Njegov čuješ, a ne znaš odakle dolazi i kuda ide". Dakle, ne bih da sebi i svojim promišljanjima pripisujem nešto što sam dobila na dar. Inače, ovo je treći roman iz niza "Ostroško trimirje". Još jedna knjiga o ljudima i događajima vezanim za Ostrog i Svetog Vasilija. Nastao je na osnovu istorijskih podataka, zapisa o čudima Svetog Vasilija koji su sačuvani u arhivi Ostroškog manastira i razgovora sa savremenicima. Gradila sam ga kao porodičnu sagu koja obuhvata period duži od 100 godina – od kraja 19. vijeka do naših dana, i kao složen mozaik dramatičnih ljudskih sudbina.

• Ko su kćeri Svetog Vasilija?

– Neka tu tajnu čitaocima otkriju junakinje romana kroz svoje uzbudljive i potresne ispovijesti.

• Koji put su morale da pređu junakinje romana da bi došle do "ontološkog prevrata", i šta on zapravo predstavlja?

– Mada je roman satkan od priča više likova iz više generacija, kao glavne junakinje izdvajaju se Sara i njena baka Rada. Obje žive bez vjere i Boga, svaka po pravilima svog vremena. A onda se suočavaju, svaka na svoj način, i svaka iz svojih razloga, sa posljedicama takvog života, što ih prinudi da se suoče i sa sopstvenim grijesima. I obje kreću na dug i mukotrpan put istinskog pokajanja. I baku i unuku ka pokajanju i promjeni vodi ljubav. Pokajanje počinje u umu, kada čovjek vidi svoj grijeh, sablazni se nad njim, ispovijedi ga i poželi da ga odbaci. Kada poželi da odbaci sebe koji je postao pod uticajem grijeha. Da život u grijehu zamijeni životom po Jevanđelju. Da se, poput bludnog sina, vrati u dom i naručje Očevo. Da stvori novog sebe. Za razumijevanje pokajanja kao ontološkog prevrata bio mi je dragocjen tekst "Mogućnost primjene pokajne prakse rane crkve u savremenom dobu". To je doktorski rad episkopa žičkog dr Justina, kome sam veoma zahvalna što mi je ljubazno omogućio da ga pročitam.

"Kćeri Svetog Vasilija"

• Sara podleže iluziji da je osvojila slobodu. Šta sloboda danas znači za savremenog čovjeka?

– Čovjek neprestano traži slobodu. Zahtijeva slobodu. Stalno je u nekoj pobuni. Bori se da istrgne svoju slobodu iz tuđih ruku. A zaboravlja da je već slobodan. Slobodu potpunu i sveobuhvatnu, čovjeku je dao Bog. Jer, u času kada je dao zapovijest o nekušanju plodova sa drveta poznanja dobra i zla, dao mu je mogućnost izbora. Od tada, na čovjeku je da odabere kako će koristiti tu slobodu. Da li kao Adam, koji je poslušao šapat lukavoga, ili kao Hristos koji govori s ljubavlju: "Neka bude volja Tvoja!" Ali, uz slobodu ide i velika odgovornost. "Sve mi je slobodno, ali mi nije sve na korist", pisao je apostol Pavle. Ovim riječima poručuje nam: Da, sve nam je dopušteno, jer nas je Bog stvorio kao slobodne, ali nije sve što radimo dobro za nas. I savjetuje nam da, ako želimo da ostanemo slobodni, moramo biti obazrivi. Da bismo ostali slobodni, ne smijemo ovu predivnu slobodu koju nam je dao Bog koristiti tako da sebe dovedemo u stanje ropstva. A Sara je baš to uradila. Vjerovala je da biti slobodan znači živjeti po svojoj volji. Ne mareći za druge. Ne mareći za sjutra. Da biti slobodan znači uzeti, upotrijebiti, odbaciti. Ne vezivati se. Ne pripadati. Ona je bila robinja svog izgleda i tjelesnih užitaka. Dakle, svoju bogomdanu slobodu iskoristila je da odabere oblik svog robovanja i tako je pretvorila u sredstvo samouništenja. Istinska sloboda je unutrašnja sloboda. Ona obitava u srcu. U umu. Imati unutrašnju slobodu znači da nismo dozvolili da išta ovlada nama.

• Odsustvo stida sveprisutno je na putu pada čovjekovog, pa i kod junaka Vaše knjige. Hoće li stid zapravo, a ne ljepota spasiti svijet?

– Tu divnu misao velikog ruskog reditelja Andreja Tarkovskog da će stid spasiti svijet čula sam od mitropolita Amfilohija. Stid bi trebalo da bude drhtaj našeg unutrašnjeg bića koje je svjesno da se ogriješilo o druge ljude ili Boga. Osjećanje stida tijesno povezano sa osjećanjem časti. U društvu u kome nema stida, stradaju vrijednosti. I strada čovjek. Međutim, čovjek se danas stidi iz pogrešnih razloga. Stidi se svog siromaštva, izgleda, neuspjeha, bolesti. Stidi se ako nema partnera. Ako ne može da rodi dijete. Istovremeno, čovjek vara supružnika, zapostavlja djecu, sklon je nasilju i porocima, izdaje prijatelje, primitivan je i bahat, ulizica je moćnih, neznalica. Krade i laže, nemoralan je i bezosjećajan, oblaporan i samoživ. Nudi se i prodaje. I toga se ne stidi. Ne stidi se onoga čega bi se svako častan i čestit morao stidjeti.

Naprotiv, mnoge od ovih svojih postupaka i osobina bestidan čovjek doživljava kao posebnu domišljatost i vještinu. Kao dokaz svoje superiornosti. Uzalud je otac psihoanalize Sigmund Frojd tvrdio da je "prvi znak ljudske gluposti potpuno odsustvo stida", mi živimo u svijetu i vremenu kada su oni koji nemaju stida uvjereni da su veoma pametni.

Sve je manje ljudi čiji se obraz zacrveni kada urade nešto loše. Nešto nedostojno čovjeka. Kada počnemo da se stidimo svojih misli i svojih postupaka, da mijenjamo svoje ponašanje, pa, ako je nužno, i svoju prirodu, kada se odreknemo nemorala i bezosjećajnosti, postaćemo bolji. Taj stid, zbog koga čovjek postaje bolji, može spasiti svijet. Jer, ako svako od nas postane bolji, moralniji, čovječniji, svijet će postati bolje mjesto.

• Roman ste posvetili mitropolitu Amfilohiju, sa kojim ste imali poseban odnos. Često ističete da Vam mnogo nedostaje...

– Mitropolit Amfilohije bio je izuzetna ličnost. Više puta sam rekla da je on Vasilije našeg vremena. Vrijeme će to potvrditi. O njemu će se i u knjigama pisati i u crkvama pojati. Od 2001. godine sve moje knjige čitao je u rukopisu. Za neke je napisao i predgovor. Ovu knjigu je, uvjerena sam, čitao preko mog ramena. Dok sam je pisala, osjećala sam njegovo živo prisustvo. Jedne večeri, mislim da je bilo s jeseni 2016, negdje oko pola jedanaest javio mi se iz Žiče. Tokom razgovora rekla sam mu da želim da napišem nekoliko romana o ljudima i događajima vezanim za Ostrog i Svetog Vasilija, pod zajedničkim naslovom "Ostroško trimirje". Raspitivao se o detaljima. A kada sam mu objasnila svoju zamisao, blagoslovio je moju namjeru i rad. Tako da čitavo "Ostroško trimirje" nastaje i izlazi sa njegovim blagoslovom. Jednom, poklonio mi je svoju knjigu poezije "U jagnjetu je spas" sa posvetom: "Ljiljani, jagnjećeg srca i uma". Tu knjigu, kratak tekst o romanu "Petkana" ispisan njegovom rukom, njegovu brojanicu i dvije njegove grafitne olovke čuvam kao blago. A njega čuvam u svom srcu, sa poštovanjem, blagodarnošću i ljubavlju. Uvijek kada odem u Crnu Goru prvo odem u Saborni hram, na njegov grob. I obradujem se kad vidim da je to mjesto već postalo mjesto hodočašća.