PLAKAT ZA PREDSTAVU

-Milovan Novović

– Znamo zbog čega ili zbog koga postajemo taoci. Često ne svojom voljom, a katkad dobrovoljno. I ljudi, i sistema, i režima, i ideologija... A, da li postajemo taoci "naših" ili "tuđih" sloboda? Recimo slobode govora. Koliko svojom slobodom robimo i rabimo tuđe slobode? I obratno. Ovo su tek neka pitanja koja su nas progonila u procesu od pisanja teksta, pa projekta, te, na kraju, inscenacije. Na neka smo pokušali otvoreno odgovoriti, na većinu čistim pozorišnim jezikom, odnosno simbolom i znakom. Univerzalna opsjednutost čovjeka funkcijom intrigira svakog pisca, pogotovo dramskog. Tako da nijesam ni ja izuzetak - kazao je za "Dan" reditelj i dramaturg Obrad Nenezić.

Navodi da je pokušao i da se unekoliko distancira od lokalnog, odnosno da priču učini univerzalnom.

– Pokušao sam ispričati jednu lokalnu priču, koja bi mogla da se dogodi u bilo kojem naseljenom dijelu planete, koja je odavno globalno selo kako reče jedan moderni teoretičar. Ipak, stavio sam je u neku blisku budućnost Crne Gore. One Crne Gore kojoj nije problem identitet nego mentalitet, jer moć i novac mire sve razlike. Međutim, moć i novac ne liječe čovjekovu dušu i sudbinu. Upravo je to ono o čemu pričamo u predstavi. O vlasti koja ne bira sredstva da ostane vlast, o kriminalu koji je moćan samo ako je moćna država, kako kaže jedan od likova, o ljudima koji uzimaju tuđe identitete da bi lakše ostvarili ciljeve... i taj sukob je na sceni duhovit, a u podtekstu brutalan. A to povlači za sobom poetiku i estetiku koja postaje drugačija, ne sa namjerom, već je izazvana, jer otvara mogućnosti postmodernog teatra koje su bezgranične, a vuku korijene od antiteatra, a zadiru i u postdramski teatar - kazao je Nenezić.