U vremenu brzih slika, kratke pažnje i površnih poruka, jedan sin Durmitora ostaje dosljedan tišini ateljea i sporom, promišljenom radu. Njegovo slikarstvo ne traži da se dopadne, već da se doživi. U tom prostoru između boje i ćutanja, slikar Miomir Mišo Vemić gradi opus koji traje decenijama, ne pristajući na kompromise sa prolaznim trendovima.
Vemićev stil je istovremeno klasičan i moderan - on je i ekspresionista i realista, možda među posljednjim pripadnicima evropskog romantizma koji su konja uznijeli u mitsku sferu.
U razgovoru za "Dan", Vemić kaže da su mnogi umjetnici, zaneseni novim medijima i posttehnološkom utopijom, zaboravili na prirodni svijet.
– Na mojim platnima otkrivam mitski svijet Balkana, gdje ne postoje vremenske i formalne kategorije, a sintezom i snagom izraza uznio sam ljudsko i životinjsko, mitsko i senzualno, Eros i Tanatos. U likovnom smislu, moji ekspresivni radovi, sa izrazito realistički slikanim detaljima, povod su za suptilno rješavanje čisto likovnih problema kolorita, curenja boje ili podslikavanja, prvog i drugog plana, svjetlosti, akcenta i anatomije. Slikati konje onakve kakvi odista jesu – surove i obijesne – za mene je izraz slobode ili ritualnog ulaska u neki drugi svijet, jer, sjetimo se, konj je i dnevno i noćno biće, htonska, demonska, ali i solarna, božanska životinja – kazao je Vemić.
Prema njegovim riječima, on prikazuje plemenitu životinju zatočenu između prirode i čovjeka, tajne i tuge, kao osjećajno biće koje ima inteligenciju i intuiciju i koje kao da zna više o nama nego mi o njoj. "Konj je stvor između Boga i zvijeri, kako je opisan Bukefal, konj nad konjima, koji se podredio samo Aleksandru Velikom, a on ga je zauzvrat oslobodio divljeg straha od sopstvene sjenke", kaže Vemić.
– Posredstvom mojih slika ne suočavamo se samo s prirodom i umjetnošću u čistom, elementarnom vidu, već i sa misterijom naših strahova, nada, ljubavi i radosti. Krajnji smisao slike je da pokrene, da se saživi s posmatračem, makar ga i uznemirila. Smatram da sam to uspio već sa prvim platnom moje animalne tematike. Mislim da sam postao umjetnik onda kada sam otkrio da do kraja života ne mogu iscrpiti svoju predstavu – ističe slikar.
Vemić naglašava da se slikarstvo u njegovom životu nije pojavilo kao plan, već kao nužnost, i da nikada nije razmišljao o tome da li će biti slikar – to se jednostavno podrazumijevalo. "Kada nešto nosite u sebi od rane mladosti, onda nemate pravo da od toga pobjegnete", kaže Vemić.
– Za mene slika nije proizvod, već proces samospoznaje. Svako platno nastaje iz unutrašnje potrebe da se zabilježi stanje duha, nemir ili tišina. Slikar ne rješava probleme svijeta, ali svjedoči o vremenu u kojem živi – kaže Vemić.
Likovni kritičari često ističu da se Vemićeva djela mogu prepoznati bez potpisa. Snažan kolorit, energičan potez i slojevita simbolika čine osnovu njegovog rukopisa. Njegove slike često balansiraju između figurativnog i apstraktnog, ali nikada ne gube emotivno uporište. Forma je podređena osjećaju, a boja nosilac unutrašnje dinamike.
– Nikada nijesam želio da budem dio škole ili pravca. Umjetnik mora ostati sam, jer samo tada može biti slobodan – kaže on.
Iako se Nikšić rijetko pojavljuje kao doslovan motiv, njegov duh snažno je prisutan u Vemićevom slikarstvu.
– Ovaj grad vas nauči da ćutite, ali i da trpite. Ta tišina i ta snaga ulaze u sliku. Industrijska prošlost, surovi pejzaži i mentalitet ljudi sa sjevera ostavili su dubok trag u mom senzibilitetu, jer Nikšić nije grad lakih emocija, ali jeste grad istine. U atelje ulazim bez velikih planova. Ako sliku previše isplanirate, oduzmete joj pravo na život – pojašnjava Vemić, dodajući da mu je važno da tokom rada ostane sam, bez spoljašnjih uticaja, jer slika traži potpunu pažnju.
"Najbolji trenuci su oni kada shvatite da više ne vodite vi sliku, nego ona vas", kaže Vemić.
Govoreći o savremenoj likovnoj sceni, Vemić zauzima kritički stav, jer, kako kaže, danas se previše govori o formi, a premalo o suštini. Umjetnost ne smije biti samo provokacija bez smisla, ističe umjetnik. Dodaje da je tržište nametnulo brzinu i površnost, ali da ozbiljna umjetnost uvijek pronađe put do publike.
– Vrijeme je najbolji kritičar. Ono što nema vrijednost – nestane. Iako iza sebe imam mnoge samostalne i kolektivne izložbe, nikada nijesam jurio broj. Izložba nije događaj radi događaja, ona je razgovor sa publikom. Moje postavke često se odlikuju suzdržanošću, bez viška objašnjenja, jer slika treba sama da govori. U posljednje vrijeme radim na ciklusu koji se bavi temama tišine, prolaznosti i unutrašnjih borbi savremenog čovjeka. Danas smo okruženi bukom, ali nikada nijesmo bili usamljeniji. To me zanima kao slikara – kaže Vemić.
