Pjesnik i romanopisac, teoretičar književnosti, kritičar - književni i filmski, ujedno i autor dokumentaraca, univerzitetski profesor dr Nedzad Ibrahimović prošlogodišnji je dobitnik nagrade "Risto Ratković". Nagrada mu je pripala za zbirku poezije "Obiteljske i druge strašne pjesme". Zbirka je nagrađena i u Federaciji BiH. Ovo je njegova druga zbirka, kojoj je prethodila "Mala povijest smrti i pisanja". Tu su još i knjige književnih i filmskih studija i eseja "Prelamanje eseja", "Čitalac na raskršću-Uvod u Midhata Begića", "O poeziji, pticama i drugim varkama" (američka predavanja), "Bosanske filmske naracije, dokumenti o raspadu". Ipak, široj regionalnoj publici poznatiji je kao romanopisac, autor "Inkapsuliranih tijela" i "Kuće Teodore K". Ono što je nit svih Ibrahimovićevih umjetničkih tekstova je svojevrsni "novi verizam" (ako ga smijemo tako nazvati), a koji svoj krešendo doživljava upravo u njegovim stihovima "Obiteljskih i drugih strašnih pjesama". Jer, to je on, ne kao pisac, već kao čovjek, jedan od nas.

• Zbirka poezije "Obiteljske i druge strašne pjesme" donijela Vam je prošle godine čak dvije književne nagrade. Šta je ključ poezije – iskrenost, iskreno razgrađivanje samog sebe i svijeta, ili traženje i ponovno uspostavljanje ravnoteže?

– Kad ujutro iz kreveta spustimo noge na pod, mi ukoračimo u jezik, u medij koji nam je u kuću već unio svijet. Nije to ukoračivanje ni lagano, ni nevino. S jezikom smo uvijek ustali na lijevu nogu. Stvarnost oko nas traži riječi. Traže je naša djeca, traži ih šef, traže ih prijatelji i mediji. I tako svaki dan i svako jutro, cio život. S druge strane, kad ujutro iz kreveta spustimo noge na pod, mi smo upravo iskoračili iz jednog medija koji jeste bio samo naš, iskoračili smo iz savršenog jezika naših snova. Tako se naš život suštinski odvija u drami između snova i nesporazuma koje nam jezik svakodnevno isporučuje. Načini na koje tu dramu razrješavamo odrediće suštinu našeg bića i smisao našeg postojanja. Ako pratim nit Vašeg pitanja, onda bih rekao da je onda najvažnije biti u ravnoteži sa jezikom.

• Može li se poezijom baviti neko ko nije hrabar da se čitaocu predstavi sasvim (iskreno) ogoljen?

– Hugo Bal, njemački pjesnik s početka 20. vijeka, veli kad bi pjesnici svoje stihove morali urezivati u vlastito meso, bilo bi mnogo manje toga napisano. Da li Bal misli na hrabrost da se urezuje u sebe, na pjesnikovu snagu, možda i trpnju, na krv, na užitak podnošenja bola, ili na ludilo, ne znam. Ali ono na što sigurno misli jeste činjenica da je poezija vrsta tetoviranja i da nastaje putem bola. Ona je mirenje s njim.
Sloterdijk veli da umjetnost započinje odlukom da se čovjek izloži riziku vidljivosti, da se kompromitira. Šta god ostaje skriveno, to se nikada ne kompromitira. Dodao bih, to je tada onda samo sveto – i mrtvo.

• Često se čuje da poezija ne zauzima (više) mjesto koje joj pripada. Da li je to baš tako? Da li poezija, po svojoj suštini, može biti nešto što je "potrebno" širokim masama (čitalaca i inih...)?

– Poezija je važna kao način osvajanja svoga lirskog (emotivnog, senzualnog, duhovnog, empatijskog...) identiteta i bića. U ovom pandemijskom svijetu vidimo kako nije samo Balkan divlji prostor, nego je divlji cijeli svijet. U ovom posthumanom svijetu (svijetu sumnje u nauku, svijetu u kojem je medijski život važniji od stvarnoga, u svijetu novog feudalizma itd) poezija je oaza ili Šangri-la, ali ne kao Moreova Utopija, nego kao mjesto realnosti ispod i iza struna matriksa.
Tamo gdje je danas poeziju najteže zamisliti, tu je najpotrebnija. U politici, u vojsci, u policiji, u nauci, u medicini, u kosmologiji, u obrazovanju... Najpotrebnija je tamo gdje je nemišljena, gdje je ne zovu, gdje je umrla i pokopana. Dakle, svuda oko nas.

• Roman uporno drži primat. Zašto? Hoće li roman možda spasiti i knjigu kao fizički objekat?

– Doskora sam mislio da hoće, a onda pročitam da su u mnogim zemljama učenicima podijelili tablet računare spojene na virtuelne biblioteke. Ko će sada prošetati do fizičke biblioteke i podići fizičku knjigu za svoj fizički život? Moguće da će čitanje postati nešto kao vezenje goblena koje traži fizičko vrijeme, mir, samoću, preciznost i ljepotu finala. Moguće i stvarnu krv od uboda i povređivanja opne našeg fizičkog tijela. Moguće da će taj bol, kao i kod poezije tetovaže, tada jedini svjedočiti naše postojanje.

Ž.JANjUŠEVIĆ