Pjesnik Milan Rakulj jedan je od dobitnika nagrade "Pečat varoši sremskokarlovačke" za 2021. godinu. Rođen je 1985. godine u Livnu. Diplomirao je srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Banjaluci, gdje živi i stvara. Najmlađi je prošlogodišnji laureat koji je nakon dvije knjige objavljene u Brankovom kolu, nagradu "Pečat varoši sremskokarlovačke" primio za treću po redu pjesničku zbirku "Razglednice iz Trećeg svijeta".

• Nedavno ste dobili nagradu ''Pečat varoši sremskokarlovačke''. Šta za Vas znači jedno takvo priznanje?

– Kako je riječ o jednoj od najstarijih nagrada za poeziju na srpskom govornom području, znači mi to što se i moje ime našlo na, zaista impozantnom, spisku dobitnika ovog priznanja, sa jedne strane. Sa druge strane, značajno je i to što je knjiga "Razglednice iz Trećeg svijeta" postala medijski vidljivija. Dokaz za tako nešto je i to što je zahvaljujući ovom priznanju, između ostalog, vaš medij objavljivao moju poeziju i što sada razgovaramo.

• Književnik ste i novinar. Koliko se ta dva zanimanja prepliću, a koliko su suprotstavljena?

– Osnovna razlika između književnosti i novinarstva je ta što u novinama čitamo o stvarnim likovima koji obično govore laži, dok u knjigama čitamo o izmišljenim likovima koji govore suštinske istine. Srećom, izuzetak je novinarstvo iz oblasti kulture.

• Šta je za Vas poezija?

– Slažem se sa definicijama da je poezija najviši oblik duhovne i emotivne pismenosti, te da je najgušće agregatno stanje jednog jezika. Mene lično što se tiče, dugo sam smatrao da je poezija bježanje iz postojećeg u neke bolje i ljepše svjetove, dok nisam došao do zaključka da je poezija život sam. Poezija je ljepši dio već postojećeg svijeta. Poeziji se obraćamo po nuždi i potrebi, zbog uživanja ili radi terapije. Dok stvara, pjesnik je konobar i psihoterapeut u jednom. Ostatak vremena, vjeruje da je na pravoj strani šanka samo kada njega služe. Pjesnik je zapravo hedonista koji je nezadovoljan svijetom.

• Vjerujete li u budućnost knjige i čitaoca?

– "Ne nadajte se da ćete se riješiti knjiga", naslov je Umberta Eka koji je sve rekao na ovu temu. Budućnost knjige je relativno bezbrižna. Kažem relativno, zbog toga što je sadržaj knjiga u knjižarama sve više upitan. Knjige poezije gotovo su protjerane iz knjižara. Štampaju se u malim tiražima i teško su dostupne. Međutim, poezija je u mogućnosti da opstane ne samo bez knjižara, nego i bez knjiga. Sada već dođosmo do naslova "Kad su Srbi čitali ušima" Petra Pajića. Kao kratka forma, poezija je zahvalna za internet, a tradicija govorenja poezije takođe je žilava. Dajem samo jedan primjer: Vladislav Petković Dis pjesmu "Naši dani" napisao je 1910. Glumac Goran Sultanović ovu pjesmu rekao je na Nacionalnoj akademiji "Srbijo pamti" održanoj povodom decenije NATO bombardovanja SR Jugoslavije 2009. godine. Dovoljno je na Jutjubu da poslušamo ovu Sultanovićevu interpretaciju kako bismo osjetili moć i neuništivost pjesničke riječi. Dodatna objašnjenja su suvišna.

• Ima li poezije ako nije subverzivna?

– Sam čin razmšljanja svojom glavom danas je subverzivan, da ne govorim o pisanju poezije. Dodvoravanje ženi može, ali i ne mora biti poezija, dodvoravanje sistemu i nametnutim narativima, nikada. Pisanje poezije je politička nekorektnost.

A.Ć.