Čekajući na vratima ambasade... / -FOTO: DUŠKO MILjANIĆ

Odgovore na probleme društva treba tražiti i u pozorištu

Smatram svojom građanskom i umjetničkom obavezom da na anomalije ukazujem - kaže Vujović, podsjećajući da je komad napisala 2018. godine, i da se otad, očigledno, nije mnogo promijenilo do danas

Problem "odliva mozgova" se već decenijama ne rješava, potvrđujući da uporno ponavljamo tragične istorijske obrasce. To je tema predstave "Mozgu, ćao" u produkciji "BUNT scene" koja je preksinoć premijerno, a sinoć prvi put reprizno izvedena u velikoj sali podgoričkog KIC-a "Budo Tomović".

Žarišna tačka različitih ljudi, na koju je fokusirana mogućnost promjene koda - sudbine, stvaranja samome sebi šanse, danas u Crnoj Gori jeste adresa neke ambasade, uglavnom zapadnoevropske ili sjevernoameričke. Povod čekanja u redu za predaju pasoša, slično kapitulaciji, jeste dobijanje vize koja će omogućiti da se, kad već ne može u sopstvenoj zemlji, onda negdje drugdje, unovči znanje i fizička snaga. Jer, kad ćemo, ako nećemo sad, dok smo mladi - logika je kojom se rukovode brojni mladi i školovani ljudi koji u otadžbini ne mogu dobiti posao u struci, neki čak nikakav posao. I zato, potražimo sreću, negdje gdje nebo možda i nije tako plavo, ali gdje se može dobiti posao i od posla živjeti. Vremenom, poneko se i vrati, a neki će zauvijek ostati s druge strane...

Da imamo posao i motivaciju

Glumica Anđelija Rondović kaže da je predstava izuzetno aktuelna, i da su tokom procesa rada imali podršku u rediteljki, koja je pozitivno odgovarala na njihove predloge. Napominje da se o temi nažalost malo razgovara, jer se "mozgovi i dalje odlivaju".

– Ništa se ne radi planski da bi se ljudi zadržali, ovo nije pitanje za mene već za političare koji ne rade ništa da bi se to promijenilo. Bilo bi dobro da imamo posao i motivaciju da se vratimo u gradove iz kojih smo došli - kaže Rondović, između ostalog.

Tekst i režiju potpisuje Sandra Vujović, koja je i autorka songova, kostima i scenografije. Ona kaže da odlazak iz ove sredine jeste bunt.

– Mislim da ne postoji veći čin pobune od odlaska, kao što kažemo u predstavi - "prekinuti s majkom domovinom, naparfemisati pasoš da zamiriše kad udare pečat na granici". Donosioci odluka u ovoj zemlji trebalo bi češće da posjećuju teatar jer, možda baš u teatru pronađu teme, a možda i odgovore do kojih nijesu mogli sami doći sjedeći po skupštinama - kaže rediteljka Vujović.

Kulturu treba shvatiti ozbiljno

Glumac Lazar Đurđević i sam je iskusio studiranje i rad u inostranstvu. No, baza mu je, uvijek bila i ostaće, Crna Gora. Napominje da je njegova uloga - neshvaćenog umjetnika, u suštini vrlo realna.

– Svaki umjetnik u ovoj sredini je neshvaćen, jer je sistem generalno takav da nije naklonjen kreativnim industrijama. No, to je možda i bilo normalno pored svih ostalih problema u ovoj sredini. Mislim da bi sada trebalo ozbiljnije da shvatamo umjetnost i kulturu, i žao mi je što se ne shvata na pravi način kod nas njihov značaj - kaže Đurđević.

Ona bi voljela da vidi i više akcije, a manje obećanja jer, kako ocjenjuje, tema predstave jeste veliki izazov za Crnu Goru, ali nije nerješiv problem.

Vujović ubraja sebe u rijetke koji su u ovoj sredini uspjeli da svoj život postave na zdrave osnove, ali ne može da ne vidi brojne anomalije koje tište cijelo društvo.

– Smatram svojom građanskom i umjetničkom obavezom da na anomalije ukazujem - rekla je Vujović, podsjećajući da je komad napisala 2018. godine, i da se otad, očigledno, nije mnogo toga promijenilo.

Na pitanje zašto je likove drame na kraju opet vratila na mjesto odakle su krenuli, odgovara da smatra da "teško možemo pobjeći od sebe samih".

Srce se svakom stegne

Glumica Jelena Simić takođe je pozitivno ocijenila proces rada, napominjući da su se trudili da ne staju ni na jednu stranu. Jer, život je nepredvidiv.

– Dobro je da mladi ljudi vide i da upoznaju druge kulture, zemlje, kako funkcionišu drugi sistemi, jer to samo može da obogati iskustvo. Međutim, činjenica je i da mladi imaju samo jedan motiv - idemo odavde i da se ne vratimo nikad - to je bolna istina, i bez obzira na generaciju, ne možeš a da se ne pitaš, da ti se ne stisne srce, da ne pitaš, što to toliko nije u redu da samo žele da pobjegnu odavde - kaže Simić, između ostalog.

– Možemo pobjeći na drugi kraj svijeta, ali ono što nosimo u sebi uvijek će nas pratiti - ocjenjuje rediteljka.

Ni zapad, kaže ona, nije imun na mnoge probleme prikazane u predstavi. Idealno bi bilo kada bi bilo više savjesnih građana koji bi ukazivali na probleme i koji bi tjerali donosioce odluka da se zajednički izbore za promjene.

Moramo biti i emotivni da bismo zajedno funkcionisali

Glumac Đorđije Tatić glumi oca kojem su ubili sina homoseksualca nakon što se vratio u Crnu Goru, a čije posmrtne ostatke njegov životni partner vraća za Beč. I on odlazi za Austriju, ne bi li tu činjenicu promijenio, no drama se dalje produbljuje. Glumac ističe da je njegova uloga kompresovana emocijama, na što publika reaguje.

– Da bismo mogli živjeti jedan kvalitetan život, i da bismo bili upućeni jedni na druge, da funkcionišemo, moramo imati osjetljiv emotivni aparat. Glumci to moraju imati posebno izgrađeno - kaže Tatić.

– To bi svijet učinilo boljim mjestom za život svakako, pa ne bi bilo potrebe za promjenom, bili bismo srećni tu gdje jesmo - kaže Vujović.

Predstavu su podržali Ministarstvo kulture i medija i podgorički Sekretarijat za kulturu, a igraju Jelena Simić, Anđelija Rondović, Đorđije Tatić i Lazar Đurđević. Kompozitor muzike je Veselin Vesko Lazović, producentkinje su Dubravka Matičić i Kristina Gačević, a grafički dizajn i video art uradila je Danica Janković.