Бранко и Зора / -ФОТО: ДУШКО МИЉАНИЋ

Počnimo da gledamo svijet očima djece

Predstava "Magareće godine" Dramske scene za djecu podgoričkog Gradskog pozorišta premijerno je izvedena 17. januara u KIC "Budo Tomović". Predstava je reprizno igrala juče i danas

"Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba". Bez ove rečenice skoro da se nije mogao zamisliti đački spomenar u 20. vijeku. Knjižice, sveščice, u kojima su, najčešće djevojčice, od svojih školskih drugova i drugarica tražili i dobijali posvete njihovom prijateljstvu, ali i njihovoj ljubavi, kitnjaste, rimovane stihove napisane najljepšim rukopisom i ukrašene najljepšim crtežima. Kao i danas, uvijek je postojala neka najljepša djevojčica u koju su svi dječaci u odjeljenju bili zaljubljeni, momčić koji je bio uvijek spreman za neku sitnu, dječju nepodopštinu, oni koji su bili bubalice, oni koji su snagatori, ili, pak, oni drugi, sanjalice pjesnici... E, o tom i takvom dobu, na maestralan način pisao je i Branko Ćopić, koji je kao i mnogi naši vrsni domaći pisci dio opusa posvetio djeci, ali i umio da na humorističan, ponekad i ironijsko-satiričan način, govori i o svom djetinjstvu, da to pretoči u autobiografski tekst.

Takve su i Ćopićeve "Magareće godine", one najslađe godine, kada dječak ili djevojčica zakoračuju u svijet odraslih. Godine kada se već na ozbiljan način doživljava ljubav, kada se desi prvi poljubac, a zbog ljubavi ponekad pusti i suza. Zaplače se i zbog raznih životnih, najčešće socijalnih nepravdi. Dječja duša još ne prihvata način na koji je svijet postavljen, a pritom, već zrelo razmišlja o načinima kako da se prekine s ustaljenim praksama, kako da se izbore za svoja (prirodna) prava. Zato se, sasvim prirodno, dogodi pobuna protiv nepravde, protiv autoriteta, štrajkuje se i na kraju - dobro i ljubav pobjeđuju.

Zapitajmo se u kakvom društvu živimo

Branka Ćopića glumi mladi glumac Luka Stanković, koji kaže da je pripremajući se za predstavu mnogo što naučio i o piscu. Posebno se fokusirao na činjenicu da je Ćopić, koji je bio posvećen izgradnji novog sistema u državi nakon Drugog svjetskog rata, i koji je bio izuzetan stvaralac za djecu, bio optužen za antidržavno djelovanje. Zato, kaže Stanković, treba se zapitati u kakvom društvu živimo i da li je sve što s priča uvijek tačno.

– Ove teme, kao i tema pobune i ljubavi, uvijek su aktuelne, pa tako i danas - kaže Stanković. Dodao je da iako je predstava rađena za djecu, dobro bi bilo da je pogledaju i odrasli.

Mlada glumica Nevena Penava otjelovila je lik Zore. Navodi da joj je lik interesantan i blizak.

– Ono što je blisko djetetu, blisko je i meni, i to dječije pokušavam da sačuvam u sebi - navodi Penava, dodajući da je po njoj suština predstave u poruci da u životu ljubav treba dijeliti.

I sve to je publika preksinoć gledala u premijernom izvođenju predstave Gradskog pozorišta sa Dramske scene za djecu "Magareće godine" u režiji Andrije Rašovića i dramatizaciji Vuka Draganića. Komad za tinejdžere, kome je predložak bio upravo ovaj Ćopićev roman, na scenu su donijeli glumci Luka Stanković, Božidar Zuber, Dejan Đonović, Marija Đurić, Zoran Dragićević, Željko Radunović i Nevena Penava. Scenografkinja je Smiljka Šeparović, a kostimografkinja Mia Đurović, dok je za izbor muzike bio zadužen reditelj.

Ćopić je pisac koji je bio prisutan tokom cijelog njegovog djetinjstva, kaže Rašović, i dodaje da su mu njegove knjige uvijek bile inspirativne. Pokušao je da predstava ostane što bliža izvornom, prepoznatljivom Ćopićevom izrazu, naročito piščevom lirizmu. To je, kaže režiser, i kvalitet ove predstave.

I lokalno i globalno, predstava je aktuelna, jer u fokus stavlja prava čovjeka. Ona govori o potrebi da damo individualcima, možda i osobenjacima, pravo da kažu to šta misle. I uprkos sistemu koji nas tjera da ličimo jedni na druge i da budemo isti, treba da gajimo individualnost - kaže reditelj Andrija Rašović

I lokalno i globalno, predstava je aktuelna, jer u fokus stavlja prava čovjeka, prava na individualnost, kaže režiser.

– Predstava govori o potrebi da damo individualcima, možda i osobenjacima, pravo da kažu to što misle. I uprkos sistemu koji nas tjera da ličimo jedni na druge i da budemo isti, treba da gajimo individualnost - kazao je Rašović. Napominje i da predstava poziva sve da počnu da gledaju na svijet očima djeteta.

– Pitanje moralne i emocionalne čistote je nešto što je bez filtera, što je djetinjstvo i djetinje - rekao je režiser, napominjući da ne smijemo dozvoliti da počnemo da zaboravljamo, već da se kao i on, tokom rada na predstavi, sjetimo onoga što je činilo naše odrastanje. To je, kaže, pretočio i na scenu. Ujedno, da pozivaju publiku da se sjeti svojih dječijih snova o pohodu na Mjesec, da ne dozvole da snovi iščile kao mjesečina u zoru.