Pokret za samoiscjeljenje

Predstava "Vrpca" Aleksandre Arizanović izvedena u takmičarskom programu 39. FIAT-a na sceni Dodest

Potresno, intimno, ljudski, o smrti, o bolesti, o ljubavi, o životu, tako bi mogla u nekoliko riječi da se opiše koreografska minijatura, predstava "Vrpca" za koju je dramaturgiju, koreografiju i režiju uradila Aleksandra Arizanović. Predstava je produkcija Udruženja baletskih umetnika Srbije, a podgorička publika imala je prilike da je vidi preksinoć u sali Dodest, u okviru takmičarskog programa 39. Festivala internacionalnog alternativnog teatra - FIAT.

Intimnu priču o svojoj borbi s rakom limfnih žlijezda, smrti oca, podršci majke, ljubavi prema sebi, svom tijelu, svojim roditeljima, životu uopšte, Aleksandra donosi na scenu s majkom Jelicom Arizanović. Čini to pokretom, dok koreografiju prati snimak njenog i majčinog glasa, koje su i u ulozi naratorki. I nema viškova, sve je svedeno na suštinu, bez patetike, ali s puno emocije koja budi empatiju. I sve je "spakovano" u 25 minuta, bez nepotrebnih razglabanja, citiranja, filozofiranja. U slavu života, njegove veličine i ljepote, kako se i poručuje na kraju predstave.

Na pitanje kako je odlučila da svoje lično iskustvo, koje nije nimalo jednostavno, umjetnički uobliči i podijeli s drugima, Aleksandra Arizanović kaže da su je teme bolesti, smrti, života, očigledno okupirale tih godina, i jedino je tada o njima pričala. Primijetila je, dodaje, i da su je u susretu s njom ljudi najprije tada i pitali za ta iskustva, i zato je osjetila potrebu da to podijeli s drugima. Majku je, dodaje, uključila u ovu predstavu, jer je i ona bila bitan dio svega što je proživjela.

– Mama je jedina koja je bila tu, i jedina je i dalje tu, a bolesti sada nema, a tate nažalost više nema. Ovo je bio moj način da joj se zahvalim i odužim, i da s njom, kao s jednim stubom, snagom, ljubavi u mom životu ispričam tu priču i na sceni - rekla nam je Arizanović.

Glas se javlja u pozadini igre, kao neko meta stanje, izvan tijela.

– U tom periodu, a kako se inače bavim i glumom, bilo mi je bitno kako se glas mijenja u nekim životnim okolnostima, iskustvima. I u porodici sam pratila kako se kome mijenja glas. Kada mi je otac umro snimala sam ljude, iako oni to nisu znali, jer sam primijetila da drugačije zvuče, da su im se glasovi promijenili. I tokom moje bolesti snimala sam sebe, jer sam primijetila da mi se glas mijenja u zavisnosti od toga što me boli, i gdje se unutar mene dešava promjena, u tijelu i umu. Zato sam sve to i snimila. A, razlog zbog čega je sve tjelesno prikazano na sceni jeste što sam oduvijek bila vrlo povezana sa svakim dijelom svog tijela. Tako sam prošla i kroz bolest, kao i gubitak roditelja, ali i kroz neke divne stvari u životu. Uvijek sam pratila što se dešava u mom tijelu. I u stvari, pokret me je spasio. Poslije hemioterapije bilo mi je muka da živim, da provedem jedan dan. Ali kad plešem nije mi bilo muka. Kad ja tečem, dok se krećem, nema tolikog napora i nema blokade, mogu slobodno da izražavam sve što osjećam u tijelu, a osjećam mnogo i mogu da se iscijelim kroz pokret. Kroz pokret mogu da dođem do dijela tijela kome trebaju bezuslovna pažnja i ljubav, a ne toliko promjena koliko bi se to možda očekivalo - pojasnila je Arizanović.

Bezuslovna ljubav majke

Tokom predstave čujemo da je Aleksandra u stvari nagovorila majku da se pojavi s njom na sceni, što Jelica Arizanović i potvrđuje, dodajući da ju je na to podstakla majčinska ljubav.

– Ljubav je presudila. Pomislila sam da to neću moći da uradim. Ali, i ono što ne mogu i ne umijem, uradiću za nju. A tu ljubav koju od samog njenog rođenja njegujem, i koju joj pružam, i koju mi ona vraća, toliko je jaka da u svakom trenutku ja znam kako je ona, što radi, da li je raspoložena... Jednostavno, osjećam sve što ona radi. Jedino nisam mogla da osjećam dok je bila bolesna, tada sam je samo posmatrala, ali je bilo dobro što sam bila prisutna, i što je sada sve prošlo - kaže Jelica Arizanović.

Večeras, 11. septembra, publika ima priliku da vidi takmičarsku predstavu "Kill. B" u KIC-u "Budo Tomović" od 19 časova, a u of programu predstavu "Ono što zovem zaborav" od 20.30 časova u Ul. Jovana Tomaševića 13. U 20 časova otvara se drugi segment izložbe "The port of trust" Ivane Ivković u hotelu "Bojaturs", a u CZK "Ribnica" u 20 časova izložba Artema Pudejeva. U 21.30 na platou ispred KIC „Budo Tomović” počinje koncert više izvođača.