O knjigama "Srpske narodne muhamedanske junačke pjesme" i "Srpske muslimanske narodne ženske pjesme iz Hercegovine", govorili su prof. dr Miroslav Doderović, prof. dr Budimir Aleksić, prof. mr Aleksandar Vujović, Salih Selimović i Milica Bakrač.
U zbirci koju je sakupio Osman Đikić, nesumnjivo najpoznatiji muslimanski pjesnik svoga vremena, nalazi se 60 pjesama i oko 5.000 stihova, kazala je Bakrač.
– Priređivači su se potrudili da njegov rukopis pronađu u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti (SANU), da ga odštampaju i objave. U drugoj zbirci koju je sakupio srpski pjesnik, Omer-beg Sulejmanpašić Despotović nalazi se 29 deseteračkih narodnih pjesama zapisanih u Sarajevu, Mostaru, Stocu i Bugojnu, a Omer-beg pominje imena dva zapisivača, hrišćanku Anu N. i muslimana Zijada Fazlibegovića. Priređivači naglašavaju da je "pjesništvo Omer-bega Sulejmanpašića Despotovića i njegov trud na sakupljanju srpskih narodnih pjesama muslimana iz Bosne i Hercegovine pohvalno podržano i najprijatnije dočekano s dubokim poštovanjem" – kazala je Bakrač.
Vujović je istakao da su ove dvije knjige dugo stajale u arhivu Srpske kraljevske akademije, i da ih je i ranije trebalo izdati, a sada su ugledale svjetlost dana nakon više od jednog vijeka.
– Knjige koje su pred nama pokazuju da njihovi sakupljači s kraja 19. vijeka, pripadaju srpskom narodu. I u teškom vremenu nijesu krili da su Srbi, jer to nije bilo lako ni tada, a evo ni danas. Pogotovo nije bilo lako biti Srbin muhamedanske ili katoličke vjeroispovijesti. Sakupljači ovih pjesama su pokazali da im je najčasnije i najvrednije u životu da budu ono što jesu, da se ne "prodaju" za neke privilegije ili ustupke – kazao je Vujović.
Đikić, Srbin muslimanske vjeroispovijesti, u književnim je krugovima Beograda, i u srpskoj književnosti uopšte, primljen veoma predusretljivo, srdačno i blagonaklono, pri čemu je takva njegova nacionalna legitimacija uspješno nadoknađivala stvarnu književnu legitimnost, koja je u štampi i književnoj periodici najčešće prikrivana uopštenim pohvalama bez dublje literarne analize i određenijeg suda, kazao je Doderović.
– Ova i njoj slične knjige, u mjeri koliko ih učinimo više poznatim i dostupnim stručnoj i široj javnosti, mogu doprinijeti trajnim društvenim ciljevima. Mislim da je ovo dobra matrica u povezivanju istorijskog i umjetničkog sa aktuelnim. Objektivno gledano ove knjige, odišu porukama najvećih ljudskih vrijednosti i poukama za sve one, koji iz raznoraznih razloga, zanemaruju ili popuštaju pred naletom jednoumlja – zaključio je Doderović.
Đikić i Sulejmanpašić su svoje zbirke narodnih pjesama poklonili Srpskoj kraljevskoj akademiji, čiju zaostavštinu baštini SANU. Đikićeva zbirka ima 60 pjesama i oko pet hiljada stihova, a zbirka Omer-bega Sulejmanpašića ima 29 pjesama i oko pet i po hiljada stihova, kaže Aleksić.
– Kao priređivač smatram da ove knjige upotpunjavaju važnu kariku, i veliku prazninu u proučavanju stvaralaštva srpskih kulturnih i književnih djelatnika muhamedanske vjere. To je bila naša ambicija i namjera; da osvijetlimo i prezentujemo javnosti, naučnoj, kulturnoj i laičkoj, ostavštinu dvojice istaknutih književnika, kulturnih djelatnika, nacionalnih pregalaca i sakupljača epskog i lirskog narodnog stvaralaštva Srba muslimanske vjere. Oni su jasno kazali, i cjelokupnim svojim radom dokazali i potvrdili, da pripadaju srpskom narodu i srpskoj kulturi i literaturi, ne odričući se svoje islamske vjere. Polazili su od stava da su muslimani srpskog roda i jezika srpskog etničkog porijekla, i da čine integralni dio srpske nacije – kazao je Aleksić, ističući da na ovaj način ispravljaju i nedovoljno primjećivanje njihovog rada u domenu folkloriste.
