Publika je večeras u knjižari "Kosmos" kroz razgovor glumca, književnika i muzičara Rade Šerbedžije s Marijom Vujošević, urednicom u IK "Nova knjiga", dobila uvid u jedan period njegovog pjesničkog stvaralaštva, razlozima koji su ga pokrenuli da piše ili ne piše pjesme, kako je dolazilo do publikovanja pojedinih knjiga. Ujedno, uvid i u to kako je njegova poezija obilježena njegovim životom i obrnuto, jer u pjesmama je stihom opisao sve što ga je tištalo, što mu se dešavalo, kao i što ga je radovalo.
Kako je rekao, razmišljajući veče ranije, na koji način da se obrati publici u Nikšiću, a kako bi im se obratio na originalan način, kaže da je krenuo od opažanja da u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, u ovom turbulentnom vremenu, "padaju političari ko gljive, otkrivaju se njihove strasti", te da je zato za početak najprikladnija pjesma Aleksandra Tihonova "Naš vijek će proći". I, to nije bila jedina pjesma koju je sinoć govorio ili pjevao, dokazujući koliko je izvrstan glumac, ukazujući posredno da se poezija ne može govoriti ako se ne uđe u suštinu onog ko je pjesmu stvorio i napisao. Ističe da je gluma njegova najjača veza sa umjetnošću, ali da je strast za pisanjem bila prva i najjača strast u vezi sa umjetnošću.
– Ja u jednoj pjesmi i kažem da nisam iskonski pjesnik, pjesnik od iskona, nego je to u meni dolazilo vremenom – rekao je Šerbedžija.
Kaže da ga je Igor Mandić nagovorio da objavi svoje prve pjesme, a nastale su na osnovu njegovih istraživanja nekih dramskih uloga klasične literature u pozorištu. Napominje da nije pisao kontinuirano. Pisanju poezije vraća se iskonski krajem 1980-ih godina, pred rat. Ponovo piše pjesme, s velikom pasijom, početkom rata 1990-ih, i ta faza je trajala do 1997. godine. Ponovo se poeziji vraća kada mu u Beogradu umire majka.
Šerbedžija kaže – "prve pjesme su mi bile bezveze", i dodaje da najveći dio svojih pjesama uopšte ne zna napamet. Svojom najboljom knjigom poezije smatra "Prijatelj ga kaže više ne poznaje", koja je publikovana 1992. godine u izdanju splitskog "Feral tribjuna".
Prije nego je pjevao uz gitaru, Šerbedžija je objasnio i otkud dvije rupe na njegovom instrumentu, od kojih je jednu gitara "zaradila" u Beogradu, a drugu u Zagrebu.
Šerbedžija kaže da postoje mnogi pjesnici, sjajni, a koji nikad nisu postali pjesnici. Često je iz boemštine nastajala sjajna poezija, i kod nas i u svijetu. Riječ je o ljudima, dodaje, koji su pisali iz potrebe, iz nekog svog ludila. Naravno, dodaje, postoje i oni drugi, "trezvenjaci", koji čovjeka mogu da "razbiju sa svojom poezijom". Istakao je da je fasciniran poezijom i pojavom Branka Miljkovića, govoreći stihove koje mu je posvetio, navodeći da koncerte često počinje govoreći Miljkovićevu pjesmu "Uzalud je budim".
Šerbedžija je večeras sa bendom "Zapadni kolodvor" održao koncert u Muzičkom centru Crne Gore, a sjutra, 29. decembra, od 20 časova nastupa u Herceg Novom. Preksinoć je nastupao u Nikšiću.
