Kako pamti Badnje veče i Božić, atmosferu porodičnog doma iz ranog djetinjstva i šta je ono čemu se posebno radovao pred i za vrijeme praznika, za božićno izdanje „Dana” otkriva nam pjesnik Selimir Radulović, upravnik Biblioteke Matice srpske.

– Prve slike koje sam upamtio, i danas jure i progone jedna drugu – veliko porodično (desetočlano) gnijezdo, česti sjednici (razgovori), koji su bili izazov dječjoj duši, zavodljivi zvuk gusala, potresna deseteračka jeka, vjerski praznici, koji su grijali naša srca, činili nas boljim i iz straha i trepeta vodili ka ljubavi i Bogu. Moja su sjećanja u znaku vremena života koje uvijek tinja, a ne u znaku jarkih i žestokih trenutaka. S ovim iskustvom mogao bih da kažem – stasavao sam, sa svim onim bićima, u meni, koje sam predstavljao i koje ću predstavljati, ali i primao, nesvjesno, no svakodnevno, uzdarja nasljeđa iz vlastitih ruku. Danas bih to smjelo imenovao kao zdravu sumnju da, možda, prošlost, sadašnjost i budućnost imaju isto lice, isto biće, isto vrijeme.

Za nas, djecu, iz Ivanbegove ulice i Ulice Vuka Mićunovića, u srcu Cetinja, u vremenu škole bezbožništva, prije pet-šest desetljeća, bila je najvažnija jedna adresa. Na njoj je stanovala počivša Ike Pajević, udovica, koja je, za vrijeme Božićnih praznika, širom otvarala vrata svoje kuće. Po podu slama, na stolu svijeće, đakonije, slane i slatke, u vazduhu divna, hristočežnjiva i hristonosna svjetla.

Taj prizor i danas živi u meni – hraneć` moju dušu i moje djelo!

• U kojoj mjeri su Vas, upravo ti praznični obredi, to njegovanje tradicije i održavanje u životu duha predaka, negdje odredili i u poeziji koju stvarate i u životu koji živite?

– Dajući akcenat umnoženim otiscima slika vlastitog djetinjstva, koji je u korijenu najljepših pejsaža, i danas se, kao zreo čovjek, pitam – da li se, igdje, veliko u malo utapa, kao u onom okrajku svijeta gdje se nebo, jarko, prostrano, širi i naslanja na oštre obronke Lovćena!? I koji se to miris može uporediti s božanstvenim, opojnim, mirisom cetinjskih lipa koji podiže i razgaljuje svaku ljudsku dušu. Eto zašto je rečeno da je djetinjstvo bunar bića i da tijesto djetinjstva raste čitavog života. Dobro dječje srce, veli Seren Kjerkegor, duša koja se razvija, duh koji se otvara, ovjerava, bez ostatka, koliko bi čovjek metafizički uzrastao kada bi, svakog časa, dijete bilo njegov gospodar. Sjećajući se svoga djetinjstva postajemo svedoci koji oživljuju (i utvrđuju) svoje sjećanje i, kako vi kažete, dobri duh predaka.

Susret s Ocem, našim, u ranom djetinjstvu, za vrijeme (zabranjenih) vjerskih praznika, darovao mi je pjesničke slike koje, najintenzivnije, vraćaju oreol sjećanju. Fjodor Mihajlovič Dostojevski veli da je dijete koje se smije rajska svjetlost, otkrivanje budućnosti u kojoj će čovjek postati čist i prostodušan kao dijete. Njegovi junaci, Aljoša Karamazov i knez Miškin, dodaju da nema ništa zdravije i korisnije od sjećanja iz roditeljske kuće, odnosno, da djeca, istinski, liječe dušu čovjekovu. Danas kada, zahvaljujući Vama, sanjarije djetinjstva pokušavam uzglobiti u kakvu-takvu poetiku djetinjsta, kada, vraćajući se uspomenama, vlasti vremena koje je supstanca bića u suzama, dovodim u pitanje smisao sadašnjeg trenutka, sjećam se, zapravo, dječarca diskretno-začuđenog nadzornika kvarta, koji je, nevino, osmišljavao sve one neuporedive ljepote raspoređene u pojasu Cetinjskog manastira, Vladičine bašte, Njegoševog parka, Zetske banovine – sve do, uronjenog u brdo, Vatrogasnog doma.

• Živite, već decenijama, u Novom Sadu, no Cetinje je, ipak, mjesto stana Vaše duše, Vaših misli, Vaših uspomena. Rado i često pohodite svoj zavičaj, što putem knjige, što kao poslenik kulture, što zbog svojih rodbinskih veza. Šta su za Vas Cetinje i Crna Gora?

– Cetinje koje nosim u sjećanju je snimak otmjenog i lijepog prizora koji se ukazuje radoznalom oku kad se, iz Budve ili Podgorice, spuštate niz Crnu gredu, pored Vatrogasne čete, Ivanbegovom, ka dvorcu kralja Nikole, pa, još malo, konačno, ka Cetinjskom manastiru. Iznad – Orlov krš, Lovćen i nebo. Ako me, danas, pitate gdje je moje mjesto rođenja, moj prvi zavičaj, ono što je pasivno dobijeno, što je, od drugih, predato u nasljeđe, gdje se osjećam kao kod svoje kuće, očas ću pomisliti na Cetinje. Tamo sam rođen, tamo sam progledao i propjevao, tamo sam odrastao, tamo su živjeli moji roditelji, sestre i braća, tamo su moji prijatelji iz djetinjctva, tamo sam, konačno, proveo prvih dvadeset godina života. Ako me, pak, pitate odakle sam – očas ću reći iz Novog Sada. To je moje mjesto življenja, mjesto učenja i rada, moj izabrani (drugi) zavičaj, prostor kontinualnog oblikovanja i sticanja, u kojem sam pet desetljeća, pa je, na izvjestan način, razumljivo osjećanje narastajućeg iščezavanja zavičaja. Zavičaj nije, bezuslovno, tamo odakle neko potiče i gdje se uvijek iznova vraća, nego i tamo gdje se neko kreće i propituje. Valja podsjetiti – mjesto porijekla svakog od nas je, ipak, jedinstveno mjesto koje se ne može izgubiti, kao što ni svoje tijelo ne možemo izgubiti. Sa zavičajem je, naime, kao sa prijateljstvom, budući osjećamo odsustvo nekog ko nije tu; bez takve čežnje nema tuge za zavičajem.

Evo, naposljetku, i najneposrednijeg odgovora na pitanje šta su, za mene, Crna Gora i Cetinje, danas. O tome sam već, u više navrata, svjedočio, ali nije naodmet ponoviti. Vjerujem, naime, da je neophodno, i danas, narodne duše i narodne ideale u Crnoj Gori primjeriti duhu svetosavske besmrtnosti i vječnosti, a ne duhu vremena. Otac Justin bi rekao – u svemu tražiti čovjeka, a u čovjeku ono što je sveto, besmrtno, vječno. Duh Svetog Save Srpskog, duh Svetog Petra Cetinjskog, duh Svetog Vasilija Ostroškog, duh Obilića i duh Njegoša – to je nedjeljivi krajougaoni kamen koji određuje mjeru svetosti i besmrtnosti i u današnjoj Crnoj Gori. U mjeri u kojoj su oni živi – živa je i Crna Gora! Što se Cetinja, danas, tiče, ono nije, izvjesno je, ono što je bilo juče, kada je Sveti Petar Cetinjski pisao o Katunskoj nahiji kao majci srpske Crne Gore, a Nikola I Petrović Njegoš, pred Savindan, 1912, pjevao (i pozivao) da ostanemo vjerni naše knjige Svetoj glavi (Svetom Savi). Ali, ni Cetinje sjutra, izvjesno je, neće biti ono što je Cetinje danas!

• Kao gornja (ili, pak, vrhovna) kota topografije Crne Gore Lovćen sve nadvisuje i prvi je do nebesa – i u Srbiji (Vojvodini), gdje živite i radite, i u Crnoj Gori, slaveći ime Njegoševo. Šta ste sve do sada uradili na planu njegovanja živog, plamtećeg, duha ovog velikana?

– Vladika Rade, žrec oltara svesvetija, bio je pjesnik (i vjesnik) srpskog jedinstva i srpske sloge, zatočenik iskre tajanstvene, crkven - na svoj način, religiozan - na svoj način. Vjerovao je u ono u što smo i mi vjerovali – da će njegov grob biti simbol njegove pjesme i njegove misli i da ćemo, gledajući osunčani vrh Lovćena, prenositi njegove ideje. Grob u crkvi – kapeli, na vrhu vrha, u susjedstvu oblaka, nadvisio je sve ostale grobove i bio je čuvar nacionalne misli i putokaz za naše ujedinjenje i oslobođenje. Na nama je da se vratimo najvišoj visini u Crnoj Gori, gdje je potuljeno lovćensko kandilo, vraćajući joj smisao, i otklonimo veliku žalost velikog pjesnika koja nam je na duši. To mu dugujemo.