Piše: Milisav S. Popović
Naziv joj je skroman, a čestica važnosti golema... Govorimo o "službi prisutnosti".
"Služba prisutnosti" odnosi se jednako – kako na čin fizičke tako i na postupak emotivne blizine s drugima, naročito u trenucima potrebe ili teškoće, kako bi im se pružila podrška, utjeha... Suština je u tome da se briga i saosjećanje pokazuju samim prisustvom, ne savjetima i povremenim "diktatima".
Sama služba je utemeljena na ideji da se Hristova ljubav živi i pokazuje kroz opipljiva, stvarna djela prisustva.
U bogopisnim čitankama, i sami nazivi variraju, niti jednom se ne može uzeti od ljepote... Tako stoje definicije označene: službom blizine, službom sabivanja, tihog prisustva... ali i liturgija svakodnevice.
Srce službe prisutnosti je jednostavno – biti uz nekoga ko pati, tuguje ili prolazi kroz izazove. To može biti "ućutano" prisustvo, ali i emotivna i duhovna dostupnost izražena dodirom i besjedama. Riječ je o pažljivom slušanju, pružanju utjehe i dijeljenju nečijeg iskustva bez osuđivanja.
Najčešća greška je da se prisutnost shvati kao "sjedenje pored nekoga". U stvarnosti, prisutnost je disciplinovana aktivnost: sposobnost da budeš tu bez invazije, bez preuzimanja narativa, bez kolonizacije tuđe patnje savjetima, pokudnim pričama i neadekvatnim rješenjima.
Sama ideja "prisutnosti" je antiinstrumentalna: ne tretira čovjeka kao problem koji treba popraviti, nego kao biće koje treba priznati. Tu se upravo pojavljuje prvi etički rez: savjet je često pokušaj kontrole; prisutnost je često odricanje od kontrole.
U hrišćanskom smislu, "služba" ovdje nije (ne predstavlja) zanimanje nego je diakonija: služenje koje oponaša Hrista (onoga koji je među nama). I ostaje začudno, koliko se ova važna partija etičkog sabivstva izgubila (ako se ikada i rodila) u našem narodu. Možda se nedovoljno govori o njoj?
Ako odemo unazad (u vrijeme prije "sopoćstva"/drevni naziv za "sopstvo") ova priča, zapravo, nikada nije ni bila ekskluzivna. U judeizmu postoji snažna tradicija posjete napaćenima (bikur holim) i "prisustva u žalosti"; zajednica je obavezna da bude tu, jer patnja nije privatni događaj.
U budizmu i srodnim tradicijama, "biti uz" se veže za saosjećanje koje ne grabi kontrolu, nego donosi smirenost (karuna) i stabilnu pažnju. U antičkoj filozofiji, naročito među stoicima, ideja "biti oslonac" nije kratkoročna sentimentalnost (koja jedva čeka da pobjegne kad joj fitilj izgori) nego vježba karaktera: prisutnost kao mirno držanje reda u nečijem ličnom haosu (biti mu tu, kao sidro, da ga struje ne povuku ka dnu).
Tek kasnije je došlo hrišćanstvo i dalo snažan narativni simbol "službi prisustva"... stavljajući je na mjesto krunskog dragulja u poetici smisla – kako se valjano tretira čovjek od strane čovjeka.
Znate, kada smo izučavali "civilizacijsku fenomenologiju" jedan od najdubljih, ali kasno otkrivenih zaključaka glasi... Civilizacije ne traju zato što imaju puteve i zakone (to svi mogu da osmisle i pretpostave). Traju jer imaju nevidljivu infrastrukturu povjerenja: uvjerenje da čovjek neće biti ostavljen kad padne. "Služba prisutnosti" je osnovna jedinica takve građevine.
Kad ona oslabi, dešava se ono što danas gledamo: usamljenost kao epidemija, tuga kao privatna sramota, a pomoć kao usluga (reciprocitetni čin, ili naplatni vez), ne kao odnos sabivstva.
A sada dolazimo do onoga sa čime ćemo se svi (prije ili kasnije) susresti... naziva se "Satansko jevanđelje" i predstavlja potpunu suprotnost "službi prisustva"... imitirajući njeno ponašanje.
Definiše se kao "služba optužbe"...
U hrišćanskoj simbolici, Satana je tužilac, onaj koji stalno ukazuje na krivicu. Kad neko u trenutku čovjekove slabosti/pada/bolesti: traži grešku, traži razlog, pretvara napaćenog u krivca... tada se zapravo izvršava jedna od najvećih antihrišćanskih ciljeva (pokušaj da mu se satre duša).
Takve osobe se rukovode žezlom "upotrijebiću tvoju slabost da pokažem snagu koju inače nemam kada si ti u snazi".
Otvoreno nasilje svi prepoznaju.
Ali moralizujuće, hladno, "dobronamjerno" ugnjetavanje u trenutku slabosti često prolazi kao normalnost, disciplina, čak "briga".
Zato je ovo đavolski sofisticiran fenomen: on se maskira u red, u istinu, u dužnost...
I baš zato mu treba ime.
Jer neimenovano zlo uvijek ima više prostora.
I nije zalud napisano: "Τα Χριστούγεννα είναι η ώρα που ο διάβολος μένει άοπλος, με σπασμένα δόντια". (Božić je čas kada đavo ostaje nenaoružan, sa polomljenim zubima).
(Autor je književnik)
