Otvarajući izložbu Bezmarević je navela da se jedinstveno iskustvo prirode temelji i na njenoj sposobnosti da evocira prošlost i priziva sjećanja, i to ne pravolinijski, već naglo, iznenada, u fragmentima, poput fimskih sekvenci memorije. Odnosno, dodaje ona, kao da pejzaž nije samo ono što vidimo u ovom trenutku, već nosi u sebi slojeve naših unutrašnjih svjetova i individualnih uspomena. Tada, kaže Bezmarević, priroda prestaje da bude prizor izvan nas, postajući prostor našeg susreta sa sobom.
– Svaka koloristička odluka u Pejanovićevom slikarstvu oblikuje prostor i vodi posmatrača kroz pejzaž, pretvarajući ga u unutrašnje stanje - prostor u kojem se priroda i emotivno iskustvo stapaju u jedinstvenu cjelinu - navodi Bezmarević. Napominje da boja kod Pejovića označava emocije, odnosno, plavi tonovi donose tišinu i instrospekciju, crvena i žuta eruptivno uvode ritam i život u prvi plan. Boja je, kaže istoričarka umjetnosti, medij za izražavanje atmosfere, ritma i pshološkog tona.
– Pejovićevi pejzaži ne funkcionišu samo kao spoljašnji prizori, već kao unutrašnji pejzaži, gdje se sjećanja, misli i emocije stapaju sa opažanjem svijeta - rekla je Bezmarević, koja je prisutne upoznala i sa slikarevom biografijom.
Podsjetila je i da je ova Pejanovića izložba uslijedila nakon 15 godina njegove izlagačke pauze.
