Apstrahovati okruženje, postvariti ga kao ideju slikom, crtežom, akvarelom, svesti ga na potez, kaligrafski zapis, pritom zadržati lični rukopis, mandalom upisati centar svijeta jednako kao i čovjekove duhovnosti – sve je to obujmilo slikarstvo akademika Dragana Karadžića. Poseban kvalitet u toj filozofsko-umjetničkoj buri, tom pokretu, pulsaciji, kretanju, jeste što je uvijek prisutna i liričnost. Ona koja i emotivno i kognitivno dotiče svakog posmatrača, krećući se kroz prostor i vrijeme i naprijed i nazad, pokušavajući uhvatiti i zaustaviti sadašnji tren. U to se mogu uvjeriti svi koji posjete Karadžićevu aktuelnu izložbu u Modernoj galeriji podgoričkih Muzeja i galerija, naslovljenu "Slike, crteži, akvareli 2012 – 2022". Postavka koja se može pogledati do kraja februara 2023. sastoji se od ciklusa "Slojevi, Pisma, Obale", "Znaci i trajanja", "Dodiri i trajanja", "Vrijeme sadašnje", "Tragovi i odjeci", "Znaci, Dodiri, Trajanja", "Prostori meditacije", "Skrovite poruke", "Skrovišta bića" i "Mediteran". I to je posljednjih deset, od 42 godine otkako je proteklo od prve samostalne izložbe.
• Otkud i dalje potreba i želja da izlažete? Što Vas na to tjera?
– Radim u malom ateljeu koji je postao magacin velikog broja nasloženih radova. Svi ti radovi imaju potrebu sagledavanja, a to je nemoguće bez površine zidova. Izložba za mene je i izlaženje u javnost, galeriju, obavezujući razlog pred sobom, publikom i kritičkim sudom. Zidovi galerije značajno učestvuju u viđenju radova, u objektivizaciji slika, zbog čistine, distance, zajednice sa drugim radovima. Često kažem da zidovi više znače za procjenu slika, nego prosječan kritičar.
Tu je i delikatna potreba da ovi radovi imaju profilaciju sličnu – objedinjavajuću, a različitu u odnosu na rane cikluse. Naravno, za mene se podrazumijeva da u kontinuitetu pravim pomake, za mene velike, u istraživanju bez skokova i promjena. Radikalna istraživanja nijesu garancija kvaliteta. Sklon sam vraćanju na radove koji su inicirali neke ideje koje bi trebalo otvoriti, dopuniti, potvrditi.
• Mandale, taj simbol duhovnosti, geometrijski uobličen, koji ste Vi bojom pojačali, sveli ste doslovno na osnovu, dajući mu i "opipljivost". Zašto takav pristup? Zašto su Vam zanimljive?
– Upoznao sam se s mandalama preko Junga, koji ih je i sam crtao i koristio u terapiji. Jung mandale nije izučavao bukvalno, kao recimo u Indiji, gdje su one i neka vrsta primijenjene umjetnosti. Mene je više interesovala Jungova, slobodnija varijanta, koja je više instrument za meditaciju i koncentraciju, izgradnju jedne centralne tačke s kojom je sve povezano. Ovim se pojedincu daje stabilnost i unutrašnji mir. Mandala ima intuitivni karakter, posjeduje magijsko značenje, poput ikona. Mandala je arhetipska slika sa bazičnim motivom – slutnjom središta ličnosti. Jung kaže da mandala "svojim centrom simbolizuje krajnje jedinstvo svih arhetipova".
Nedavno mi je sin pokazao snimak kako u Indiji grupe ljudi izrađuju primitivnim alatakama mandale, kako nanose boje, i onda zasipaju pijeskom. I kada sam vidio pijesak u sred mandale, podstaklo me je da pravim te središnje dijelove platna "napunjene" bojom i pijeskom, intervenišući šrafurama. To je neki svijet blizak meni, rješenje koje rezultira nalaženjem mira, da se čovjek sam sa sobom sretne. Sve ovo ostalo su uplivi, pokušaji građenja nekih formi koje su na ivicama slika, ali ne izlaze van nje. Težište tih mandala jeste da se dođe do centra.
• Koliko je čovjeku danas dato to pronalaženje sopstvenog mira u sveopštem nemiru?
– Tražimo taj mir, nazivam ga stvaralačkim mirom, koji je meditativan i koji čovjeku omogućava da samuje. Parafraziraću one koji navode da ako čovjek uvažava tu samoću nije sam, on je njome obogaćen, samim tim što se stvaralački odnosi prema platnu, crtežu, i samim sobom otkriva neke mogućnosti da se kroz sliku ili crtež oda i da se tu i prepozna, da uvidi šta traži od sebe, koje su njegove relacije, šta je njegova relacija ka sebi. I naravno, čovjek je dio prirode, pa se u tome otkriva i relacija prema prirodi.
• Znači li to da zato često kod posmatrača Vaše slike izazivaju asocijacije na prirodu, prirodne pojave, iako ste Vi apstraktni slikar? Ujedno, da li je to i razlog što često slikama dajete nazive?
– Asocijaciju smatram pojednostavljenom varijantom, više volim da mislim u kategoriji aluzije, jer asocijacija nije ta koja pruža potpun odgovor. Naravno, ima asocijacija, ali su manje značajne. Možda asocira na vlati trave, žita, ali više volim da to sve bude objedinjeno, da to bude aluzija na više stvari u prirodi, na neke ritmove koji mogu biti i kosmički, na samu našu prirodu, jer i naš organizam prati razne pokrete i ritmove.
• Ako su bitni ritam i kretanje, da li je onda bitan i rukopis, jer i on podrazumijeva pokret?
– Rukopisni karakter mojih slika je proizvod proučavanja kaligrafskog jezika i nekih umjetnika koje sam još za vrijeme školovanja gledao, kao i neke poezije koju sam čitao i sad rado čitam.
Pokret je neka procesna stvar i to ne samo u pisanju i slikanju, jer mi imamo neke kretnje koje nas odaju, i zato je vrlo značajan govor tijela, a sve je to povezano sa psihom. I govor ruke je vrlo bitan, i zato postoji potreba da se taj rukopisni dio ugradi u sliku. To je jedna od mogućnosti, i zato i imam osjećaj da sve to što radim jest u stvari produbljivanje i traženje nekih elemenata koje sam nekada načeo, i koje volim da produbim i da im dam još jednu značajniju dimenziju i da one opstanu.
Smatram i da je rukopisno traženje u stvari karakterno traženje, pogotovu kada čovjek ima potrebu da bilježi nešto brzo, kad ne može sve da kontroliše. Imam osjećaj da se i u nečitkom rukopisu naslućuju neke podsvjesne varijante, podsvjesnih svjetova koje mi želimo da otkrijemo.
• Kako je ovo praznični broj šta čovjek može da poželi u Novom ljetu sebi i drugima?
– Da nađu mira sa samima sobom i narodom koji ih okružuje. Nisam čovjek od prevelikog optimizma, ali smatram da treba poželjeti da mladi žive kako treba.
Komentari (0)
Ostavite svoj komentar