Brojke, procenti, statistika inspirisali su Perovića da na svoj, poetski filmski način progovori o čovjeku danas, i životu koji mi među svim tim vrletnim građevina od betona, stakla i metala vodimo, udaljeni od prirode, a stalno u težnji da dosegnemo i živimo sreću i zadovoljstvo.

• Kako su nastali "Procenti života"?

– Došao sam do toga da statistika nekako izvitoperuje žuvot. E, onda sam tražio adekvat tome u vizuelnom izrazu, i kao što su brojke, procenti i statistika verbalno iskazan život, ja sam u ogledalima, odrazima stakala zgrada našao vizuelnom odraze toga. I otkrio sam da život izražen u statistici dobija neke potpuno izvitoperene vidove a u sadajstvu verbalnog i vizuelno, a zaključke prepuštam gledaocu.

Film je bitno drugačiji od onoga što sam dosad radio, nema tu jednostavnog života, ali nema običnih ljudi, sve je u kombinaciji koju gledalac treba da stvori u svojoj glavi. Ovaj film je eksperimentalno-dokumentarni i kao svaki eksperiment nosi dozu rizika, pa može biti "pukovnik ili pokojnik" i naravno spreman sam na svaki sud.

• Već duže  snimate film "Ova dobra zemlja", u kojem se vraćate temi koja Vas najviše interesuje - sadejstvu ljudi i prirode. Čini se da baš u tom odnosu vidite sreću i ono čemu treba težiti?

– Kad se ruralni život, život jednostavnih ljudi prikazuje u medijima, na televiziji posebno, onda su najčešće odrednica starost, samoća, bijeda, očajanje, nestajanje, umiranje itd. Krećući se dosta i po Crnoj Gori i po Srbiji, otkio sam da brtski čovjek čak i svoje umiranje doživljava sa dostojanstvom. To je jedan poseban verbalni sklop.

Mudrosti i iskustva sažeta u jezgroviti rječnik naših brđana, foto portreti tih ljudi i portreti pejzaža - t tri stvari u sadejstvu treba da proizvedu sliku sveukupnog etosa brđana. Smatram da je etos, mimo svih odrednica koje se ljudima nameću poput nacije i vjere, posebna priča. Svaka od tih 14 priča dodavaće jedan element toj sveukupnoj priči.

• Dokumentarni film sada i prije nekoliko decenija?

– U poslednjih dvije i po ako ne i tri decenije dokumentarni film je doživio ekspanziju kakvu je doživjela samo digitalna oblast. Ne samo da je postao opšte prihvaćen i shvaćem, nego su i izvori prikazivanja i mogućnosti prikazivanja toliko umnogostručene da je danas zaista divno biti dokumentarista. Danas možemo da podijelimo dokumentarni prostor na kreativni dokumentarac koji traži učešće gledaoca i one obrazovne i naučno-popularne programe u kojima je sve onako kako jeste. U dokumentarcu nije - to "onako kako jeste" služi samo kao povod za neku kinematografsku igru - igru značenja i drgih nivoa smisla.

Cijeli intervju sa rediteljem Vladimirom Perovićem pročitajte u sjutrašnjem izdanju "Dana"