Nedavno je publika u Kulturno-informativnom centru "Zeta" imala priliku da vidi samostalnu izložbu Mirjane Stamatović naslovljenu "Zov moje duše". Na svojoj prvoj samostalnoj izložbi predstavila se slikama rađenim uljem na platnu, kao i ikonama. Publika je imala priliku da uživa u portretima, mrtvim prirodama, pejzažima, kao i apstraktnim slikama... Ono što je interesantno jeste da bez obzira na izraz, na temu, njene radove krasi posebna čistoća boja, a koja kao da u oku posmatrača izaziva i čistoću doživljaja lijepog. Nečeg životno vedrog. Kako je to "formulisala" književnica Slavka Klikovac, koja je i govorila na otvaranju izložbe u KIC "Zeta", Stamatović je "umjetnica čiji je stvaralački rukopis prepoznatljiv po suptilnosti, harmoniji i tihoj eleganciji likovnog izraza".

– Njena paleta je prozračna, bogata i skladna, građena od tonova koji jedan drugog ne guše, već se prožimaju u toplom, živom ritmu. Kad sam prvi put vidjela njene slike, imala sam utisak kao da boja diše - zapisala je Klikovac u tekstu pratećeg kataloga. Kako je dodala Klikovac, ova izložba nije samo prikaz tehnika – ona je putovanje kroz raspoloženja, kroz tišine i svjetlosti, kroz ono što u čovjeku ostaje kada riječi stanu.

Zanimljivo je, a s obzirom na veliki broj slika koje je Stamatović prikazala, da je ovo njeno prvo samostalno predstavljanje, iako je dosad izlagala na više kolektivnih likovnih predstavljanja. Razlog treba možda tražiti u činjenici da joj njen osnovni poziv, zdravstvenog radnika oduzima vrijeme koje bi mogla posvetiti slikarstvu. Stamatović je zdravstveni radnik, i to već četiri decenije u podgoričkom Domu zdravlja. A, likovna umjetnost, naročito slikarstvo, jeste bio zov njene duše, još od djetinjstva. I, ponovo mu se vratila prije tri decenije, kako nam kaže.

"Za mene je slikarstvo iskustvo. To je ono što stimuliše čula i istovremeno podstiče na razmišljanje. To može biti užitak zbog estetike, ljepote, ili čak osjećaj još veće blizine Bogu", pojašnjava slikarka što je za nju slikarstvo.

– Još u ranom djetinjstvu imala sam sklonost ka crtanju, tačnije u osnovnoj školi na stranicama ili koricama skoro svake knjige ostajao je neki zapis, neki crtež. Iz godine u godinu sam crtala uglavnom iste motive, to je bila mala kućica pored rijeke i obavezno veliko drvo, ženski likovi, linije i krugovi bez ikakvog značenja ili podsticaja u kojima sam uvijek imala želju da pronađem nešto da povežem, da nađem smisao, značenje. To mi je držalo koncentraciju satima i uspijevala bih stvarati razne ornamente kojima sam se divila. Naravno, crtala sam nezaobilazno cvijeće, jer je to bio moj mali svijet sakriven od očiju drugih. Iskreno, jednog dana sam se zapitala zašto godinama ponavljam istu radnju iste motive, da li je to stvar navike i došla sam do saznanja da mi to stvara bolju koncentraciju, obnavlja energiju, jer uglavnom se crtanje dešavalo kada trebam da riješim neki zadatak, naučim lekciju u školskom periodu. Kasnije, pa tako i dan-danas, kada donosim neke odluke, kada se pitam kako i šta dalje, ispostavilo se da sam u slikarstvu pronalazila odgovore - kaže Stamatović.

Motivi su različiti, jer sve što radi pitanje je trenutka, i sve izlazi iz njene duše, kaže Stamatović, dodajući da je za nju inspiracija sve što je okružuje, sve što vidi.

– Sve, ama baš sve me inspiriše i priznajem da najviše volim sebe upravo zbog te osobine. Motivi jesu različiti ali, mislim da to nije slučaįnost, i inače sam osoba koja ne vjeruje u slučajnosti - kaže Stamatović, pojašnjavajući da je sasvim prirodno cvijeće motiv njenih slika. Naime, rođena je, rasla i živjela u kući punoj cvijeća, a ljubav prema cvijeću usadila joj je majka. Zato, dodaje, danas ne može zamisliti život bez cvijeća. Pojašnjava i da voli raditi portrete, a da naročito voli ako uspije da prenese emociju koja se krije u očima, jer, podsjeća ona - "Oči su ogledalo duše".