Vlado Martek / -FOTO: SRĐAN BOLjEVIĆ

Vlado Martek: Poezija počinje gdje i sudbina

Pjesnici koji su slobodni, nisu pjesnici. Jer vi u slobodi možete nadrljati svašta i onda se izgubite u tome, i današnja ponuda u umjetnosti, odnosno poeziji, jeste da danas imate inlfaciju metafora. Znači, prava poezija počinje tamo gdje prestaje sloboda, gdje postoji fatalna vezanost za ono što prepoznaš u sebi, kaže Vlado Martek za "Dan"

"Departmani poezije: papir, ogledalo, fotografija" naziv je samostalne izložbe Vlade Marteka, umjetnika iz Zagreba, a koja se u Galeriji Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore može pogledati do kraja aprila. Kustoskinje izložbe ovog pjesnika, fotografa, slikara, grafičara... jednog od najznačajnijih predstavnika postavangardne umjetnostiiz bivše Jugoslavije sa međunarodnom reputacijom, jesu Neva Lukić i Teodora Nikčević. Postavku čine neki od najranijih Martekovih radova, do onih nastalih nakon 2000. godine. Naravno, tu su fotografije (ciklusi), poezija, radovi s ogledalima... Martekove knjige, ali i omiljeni stihovi književnika koji njemu znače. Naravno, i njegove prepoznatljive poruke publici. U skladu s njegovanjem angažovanog umjetničkog čina, Martek je pred otvaranje izložbe u Podgorici izveo mali performans dijeleći posjetiocima medenjake s natpisom "Laži državi". Ujedno, to je bilo i svojevrsno podsjećanje na prvo izvođenje ovog rada prije četiri decenije, a koji, kao i neki drugi njegovi radovi nije izgubio na aktuelnosti.

• "Laži državi" - što ste Vi slagali državi, što joj treba slagati, zašto joj treba lagati?

– To je opšti princip, koji nema konkretnog sadržaja. U načelu, država laže svojim podanicima, svašta im obećava, a političke elite to uvijek spretno skrenu u svoju korist. Znači država laže građaninu, a da bi bila neka duhovna ravnoteža, onda ja kažem, i bodrim ljude da to rade - laži državi.

• Rečenica "Laži državi" nameće i pitanje manipulacije. Koliko je manipulacija prisutna u umjetnosti? Da li je i umjetnik manipulator?

– Jeste, ali je on bijeli manipulator, a država je crni manipulator. Umjetnik je manipulator jer je svaki umjetnik svjestan da radi nešto što nije svakodnevno uobičajeno, i da je svakoj umjetnosti svojstvena, imanentna neka vrsta ideologije. Čak i ja, koji sam kao umjetnik individulista, imam neku svoju ideologiju.

Ideologija i umjetnost idu zajedno

• Ne bježite od toga da je umjetnost vezana za ideologiju? Jer, često čujemo umjetnike, naročito mlađe, da se ograđuju od toga da je njihov rad povezan s ideologijom, navodeći da umjetnost to ne trpi.

– Da, zato što nikada ne razmišljaju o umjetnosti. Ja stalno o svemu tome razmišljam, i znam da ja moju ideologiju, iako je to možda neka mala ideologija, vežem za to da ja sa umjetnosti ne radim već se u stvari pripremam za umjetnost. Volio bih jednog dana napraviti dobre fotografije i reći ljudima da je to to, ali, ja se samo pripremam, istražujem teren umjetnost, i to je jedna ideologija, i jedna određena manipulacija, moja radna manipulacija. Znači, stvorio sam svoju umjetničku poetiku kroz to pripremanje za umjetnost, i toga sam svjestan. Studirao sam književnost i filozofiju i ja sam naučen misliti, mene na filozofiji nisu naučili kad je koji filozof rođen i umro, nego su me naučili misliti, i to je hvala bogu tako, i tako ja kroz život i kroz sve što radim, mislim. A, kada mislite onda naravno dođete u priliku da prema drugima nastupite s nekom ideologijom i nekom manipulacijoim. To nije idealna slika, ali to je tako. To je realizam, jedno realno stanje, a takvih bolnih realnosti još ima.

• U vrijeme kada ste se Vi počinjali baviti umjetnošću, fotografija nije bila toliko zastupljena, ni fizički, a ni kao medij umjetničkog izraza. Danas je fotografija svuda oko nas, kao da smo njome prezasićeni.

– Fotografija je danas dominantna. Fotografija je jedan od pet, šest medija u kojima ja radim. Uvijek kažem da je fotografija poetičnija od same poezije, i to je jeretička izjava do kraja, od koje polude pjesnici. Ali, fotografija je poetičnija od poezije zbog odnosa prema vremenu, jer fotografija zaustavlja vrijeme, a istovremeno bilježi sve, može riječ bilježiti isto kao što i poezija može bilježiti vaše riječi, ali može bilježiti - zaustaviti vrijeme. Zato je za mene fotografija jedna od najpoetičnijih stvari koje postoje, naročito crno-bijela, analogna fotografija.

• Što biste onda rekli o savremenoj fotografiji?

– Danas imamo digitalnu fotografiju, koja zbog množine stvari, mogućnosti da u jednoj minuti napravite ne znam koliko fotografija, proizvodi inflaciju, i to je nešto što potkopava danas sam tok. Mislim da fotografija nije više danas ozbiljna dionica umjetnosti, da je to ponovo jezik - poezija.

• Zašto kažete da su jezik i poezija danas najozbiljniji umjetnički topos? Zar nema hiperprodukcije i u poeziji, književnosti?

– Ne, zato što veliki dio poezije i nije poezija. Prvo treba reći i odbaciti ono što ne valja, ograditi se od toga. A to su pjesmice o bakici i dedici, o domovini, pejzažu... to nije poezija. Poezija je ono što je pisao Pol Selan, Rembo, Filip Larkin, poezija koja se teško misli, poezija koja nije sloboda da vi radite bilo šta. Poezija počinje tamo gdje počinje sudbina, a tamo ozbiljni umjetnici nisu slobodni. Pjesnici koji su slobodni, nisu pjesnici. Jer vi u slobodi možete nadrljati svašta i onda se izgubite u tome, i današnja ponuda u umjetnosti, odnosno poeziji, jeste da danas imate inlfaciju metafora. Znači, prava poezija počinje tamo gdje prestaje sloboda, gdje postoji fatalna vezanost za ono što prepoznaš u sebi.

• Kao u ljubavi?

– Da, ali ljubav između srodnih duša, a ne svaka ljubav. Većina ljubavi, ako nije između srodnih duša, i ako nije u frekvenciji, ona je kratkotrajna i nije dugorazmjerna. Čak ni u ljubavi nije sve dobro. Samo ljubav srodnih duša je prava ljubav.

• Zašto je čovjek izgubio potrebu za taktilnim, pa i za papirnom fotografijom?

– Zato što je izgubio pravu stvarnost. Kad gubite osjećaj za materiju gubite osjećaj za stvarnost. Već svi malo "lebdimo", ali u lošem smislu.

• Rekli ste da kada se čovjek uhvati olovke to je na prvom mjestu čin poštenja. Znači, pišete samo u momentima kada ste potpuno otvoreni i iskreni prema samom sebi?

– To je moj etički imperativ koji sam sebi zadao. Pokušavam da ne gomilam umjetnost koje i u svijetu ima previše, naročito one loše. I onda imam jedan ritual - da bih napisao pjesmu, najprije moram pokupiti smeće iz svoje ulice. Napravio sam takvu video-akciju i 1981. godine. Išao sam i snimali su me, najprije sam sjeo za sto, prazan papir i olovka, a osjećao sam taj dan da imam nešto za reći. No, rekao sam, idem prvo da pokupim smeće iz ulice, pa ako ću i nakon toga biti raspoložen da pišem, neka napišem pjesmu. Postavio sam samom sebi jedan komičan uslov da najprije pokupim smeće iz ulice, da napravim jednu realnu stvar, a to je u stvari simbolično. Znači svaki čovjek, prije nego krene nešto pisati, slikati, treba se zapitati stvarno ima li smisla, ili samo nešto produciram i stvaram imidž sebe kao umjetnika. To je to preispitivanje i želja da svaki umjetnik bude krajnje samokritičan prema sebi, a ne samo da štanca i gomila i da kasnije u ego tripu pokazuje i zatrpava ljude, i možda koji rad bude dobar, iako većina nije. Bez kriterija ljudi nastupaju, umjetnici bez kriterija rade.

• Može li se to još konkretnije pojasniti?

– Moje pripremanje za umjetnost dolazi iz želje da ja jako dobro razmislim prije nego idem reći - ovo nije priprema, ovo je moje umjetničko djelo. Samokritičnost iz mene izlučuje ono najbolje iz mene. Volio bih da tako postupa svaki umjetnik, a da bi ono najbolje izlučio iz sebe, a ne da producira svoje emocionalno psihičko smeće kao umjetnost, da radi emotivni striptiz, kao što ga danas ima, i pokazuje publici sve i svja, da što god primi to (op)servira pred druge kao umjetnost. Na medijima smo zatrpani kojekakvim privatnim stvarima, što je zapravo ljudsko smeće. Što me zanimaju nečije frustracije i kompleksi? Kao prvo to sublimiraj, pretvori u umjetnost, a nemoj mi sirove stvari podvaljivati pod umjetničko djelo. To danas mladi često rade, jer se srame kopati po svojoj psihi, srame se biti malo frojdovci, srame se biti iskreni, nego im je sve samo na površini, a mediji ih štite, jer mogu na internet dati neke stvari. Najlakše je staroj generaciji nalijepiti da smo dosadni, to je najlaški način obračuna s nama. Ali, zapavo ja duboko vjerujem da je ono što moja generacija i dalje radi, i biću tu duboko patetičan, da smo mi posljednji ljudi. Danas postoje transhumani ljudi. Vidite da se priključci množe - danas smo na mobilnim telefonima. Za 20, 30 godina nas više neće biti. Mi smo još zadnji klasični ljudi puni emocija, puni empatije za druge. Danas mladi ljudi su divni, krasni, frendli, ali ti vidiš da oni nemaju empatije za druge i kad rade umjetnost, oni kažu da nešto proizvode. Mi smo zadnji ljudi u klasičnom smislu.