Završna scena predstave / -FOTO: DUŠKO MILJANIĆ

(FOTO) Za zdrav sistem i zdrave ljude potrebni su osmijeh i iskrenost

Predstava "Raspored časova" po konceptu i u režiji Petra Pejakovića, po tekstu koji je nastao zahvaljujući glumcima koji u njoj glume, premijerno je izvedena preskinoć u velikoj sali KIC "Budo Tomović". Ovim komadom sa Dramske scene za djecu Gradsko pozorište Podgorica obilježilo je kraj kalendarske godine, kao i svoj Dan

No, iako je "Raspored časova" komad za dječiju dramsku scenu, ovo je predstava, slobodno možemo reći za sve uzrasta iznad 12 godina. Nije tu samo u pitanju dokumentarnost - lične priče glumaca koje su podijeli sa scene s publikom, već zaista jedno propitivanje namijenjeno najširem krugu publike. Od pitanja i tema vezanih za školske sisteme, do pitanja dječjih, ali i ljudskih prava uopšte, pitanja slobode, otpora, prilagođavanja, empatije, krivice, odgovornosti, najšireg spektra emocija... A, sve počinje pričom Pipi Duge Čarape, glavne junakinje romana Astrid Lindgren iz 1941. godine. I tada, kao i sada, djeca su osjećala da je potrebno nešto promijeniti u načinu na koji se školuju. Logično, to se najbolje ogleda u promjeni raspored časova, i promjeni predmeta, pa bi bilo zgodno da se uči o gledanju u zvijezde, nepostojećim jezicima, crtanju muzike, snazi djevojčica, saosjećanju, otporu na zabrane, pronalaženju stvari... ali i pronalaženju ljudi, pronalaženju prijatelja.

Naučiti odbraniti se od zabrana

Glumica Anđelija Rondović ističe da je po njoj bitna poruke ove predstave upućena roditeljima, odnosno potrebi da oni pravovremeno reaguju na probleme svoje djece.

– Ovo je upozorenje roditeljima da ne mogu da zanemare sve ono kroz šta djeca prolaze. Bilo bi dobro misliti o tome šta im ostavlja rane i ožiljke, i da ne možemo da stavljamo stvari pod tepih. Ako krenemo da ćutimo, djeca sjutra neće znati kako da se ponašaju i postave učeći na takvim obrascima ponašanja. To je jedan lanac koji treba jednom otpetljati, a to je užasno teško - kaže Rondović. Dodaje da kroz bolne situacije nažalost svakodnevno prolaze i djevojčice i dječaci. "Ovo je priča o slobodi, suočavanju, strahu i svemu ono što je Pipi tada donijela", istakla je Rondović, odnosno naučiti "odbraniti se od zabrana".

U komadu sopstvena dječija iskustva uobličena glumački na scenu donose Anđelija Rondović, Omar Bajramspahić, Maša Božović, Nemanja Todorović, Kristijan Blečić, Miloš Kašćelan i Aleksa Balević. A, da sve bude prezentovano na način koji podrazumijeva teatar pored Pejakovića pomogli su i scenografkinja Smiljka Šeparović, kostimografkinja Olivera Gajić, koreograf Dušan Murić, kompozitor Ilija Gajić i dizajner svjetla Ivan Vuksanović.

Pejaković je nakon izvođenja kazao da nije očekivao da će predstava pored svih tužnih momenata izazvati i smijeh, kao što se i dogodilo, i to ga, dodaje, raduje jer smo dobili jednu tužno-smiješnu priču. Ističe da kada govorimo o školskom sistemu, on se od vremena Pipi Duge Čarape nije mnogo promijenio. A, nismo ni mi, dodaje Pejaković, navodeći da tokom odrastanja izgubimo mnogo onog dječijeg koje bismo trebali sačuvati kroz čitav život.

Treba imati hrabrosti ogoliti se pred publikom

"Najteže je biti otvoren, to je naveći izazov govoriti o svojoj intimi", kaže mladi Miloš Kašćelan, govoreći i o procesu rada na predstavi, ali i o samom izvođenju komada na sceni.

– Treba imati hrabrosti sebe predstaviti publici. Jeste da dajemo sebe kroz svaku ulogu, ali, ovo smo bili mi na sceni, mi iz duše i iz srca, i zato je bilo teško - kaže Kašćelan. Napominje da je na probama bila lijepa atmosfera, jer je radio s kolegama s kojima je nekada studirao. Kako kaže, pred njima nije bilo teško podijeliti priču, ali jeste bilo teško izabrati najupečatljiviju.

Smatra da bi trebalo raditi na tome da se u školu uvedeu časovi, odnosno vrijeme, kada bi djeca mogla slobodno da pričaju o onome što ih tišti, gdje mogu međusobno da pričaju.

– Iskrenost nam je nevjerovatno važna u životu. Mi smo društvo i sredina i mentalitet, za koji ne mogu reći da nismo iskreni, ali koja stvari podrazumijeva, iz gordosti i krutosti ne dijelimo emocije, ne dijelimo stvari koje nas muče, držimo ih u sebi i onda nije ni čudo da dolazi do nekih ličnih i društvenih pucanja. I, jedna od poruka ove predstave jeste da treba govoriti o onome što nas muči, da stvari treba dijeliti, da ih ne treba držati unutra, da o svakom problemu treba otvoreno reći najbližima, i da oni moraju nešto uraditi, a ne da ostavljamo da se sa ožiljcima i ranama formiramo u ljude koji će ostati cijeli život invalidi iznutra - istakao je Pejaković.

Reditelj napominje da i kod nas, ali i globalno, živimo u trenutku gdje je obrazovanje posljednja rupa na svirali, a kultura nije čak ni rupa, a da cijeli obrazovni sistem vapi za promjenom. A to bi trebalo da je prioritet svake vlade, svake zemlje, i da se obrazovni sistem iz korijena promijeni, a ne da radimo po istom sistemu duže od 100 godina.

– Zato ne bismo u školi imali čas opraštanja, da naučimo kako da oprostimo drugima, kako da neko oprosti nama, kako da podijelimo s nekim ono što nas tišti. Takav jedan čas sigurno bi bio vredniji od nekih drugih sada postojećih predmeta - kaže Pejaković, napominjući da živo pozorište i živi ljudi ne mogu biti zamijenjeni ničim. Smatra da bi u škole, na prvom mjestu, trebalo vratiti osmijeh.