Režiser Želimir Žilnik / -FOTO: ŽIVANA JANjUŠEVIĆ

Želimir Žilnik: Svijet je postao jedan, ali zato nije humaniji i pravičniji

"Stranci svuda", to je u stvari refleks na ono što se zapravo danas dešava, a to je pitanje opšteg kapitalističkog tržišta. Kažemo, evo sad je velika sloboda, otvorene su granice cijelog Istoka i oni mogu sad da idu u turizam i tako dalje. Ali, ne idu u turizam, oni idu da rade, da crnče, i da se kao i mi, približavaju nekadašnjim robovima. I to je to, kaže Žilnik komentarišući moto ovogodišnjeg Venecijanskog bijenala na kojem učestvuje

Jubilarno, 60. Venecijansko bijenale stjecište je savremenih umjetnika sa svih meridijana. I to umjetnika različitih profila. Dokazuje to i naš susret u Veneciji s proslavljenim filmskim režiserom Želimirom Žilnikom, koji se na ovom Bijenalu predstavlja kratkim dokumentarnim filmom "Inventar", a u okviru selekcije Marka Skotinija "Arhiv neposlušnih (neprilagođenih)" ("Disobedience Archive"). Ova Skotinijeva selekcija dio je centralne postavke ovogodišnjeg Bijenala. Njome su obuhvaćeni filmovi i video radovi 50 režisera i grupa autora, a kako objašnjava Skotini to je "višefazna, mobilna i evoluirajuća video arhiva koja se koncentriše na odnos između umetničkih praksi i političke akcije". Skotini kaže i da su za Bijenale umjetnosti ponuđeni radovi koji istražuju reprezentaciju kretanja, baveći se transnacionalnim migracionim procesima u kontekstu hegemonističkog neoliberalizma, kao i borbom koja pokreće nove načine naseljavanja svijeta i dovodi u pitanje sam smisao građanstva. Takođe, bavi se i pitanjem "Rodne neposlušnost", takođe kao kritike kapitalizma.

Kratkim zapisom o Žilniku i njegovom kratkom dokumentarcu "Inventar" Skotini počinje prezentaciju "Arhiva neposlušnih", ili kako Žilnik reče "Arhiva protesta". Žilnik je, kaže, zadovoljan društvom u kome se nalazi njegov film, jer je kustos napravio izbor zaista ozbiljnih protestnih filmova, u raznim sistemima širom svijeta.

Film "Inventar" Žilnik je, kako kaže, snimio 1973. ili 1974, po dolasku u Njemačku, jer je morao da napusti Jugoslaviju 1972. godine. U filmu prikazuje jugoslovenske gastarbajtere koji žive u jednoj zgradi u Minhenu i koji mu u kameru govore zašto su došli u Njemačku i šta tu rade. Napominje da je već učestvovao na Bijenalu sa svojom filmskom trilogijom "Kenedi".

Žilnik: Na sudu sam odbranio "Rane radove"

• Kažu da je Tito volio film...

– Kad sam uradio "Rane radove", i to je počelo da se vrti, bile su različite reakcije. U jednom momentu, nazove me direktor "Avala filma", Đurić, i kaže:

"Slušaj, evo, film već ide šest, sedam mjeseci, ali juče je pokazan Titu”, i kaže, „Tito je izašao se projekcije poslije 15 minuta”;

"I šta", rekao sam, dodajući, "pa dobro, Tito je star čovjek, a ovo je film o mladim ljudima, i to su neke mlade žene, i ja kad budem bio star sklanjaću se od takvih filmova";

"Nemoj biti lud, to će biti zabranjeno" - kaže mi on.

Ja ga pitam da li ga je Tito zabranio.

"Ne, nije zabranio. On je samo rekao, to mi se ne sviđa, i rekao je čovjeku koji radi projekciju da mu nađe neki meksički film sa marijači muzikom, da ga to interesuje" - kaže mi direktor.

Za tri dana od javnog tužioca dođe optužnica da je film antisocijalistički, a direktor "Avale" mi kaže da oni neće braniti film. "Vi nećete, ja hoću" - rekoh.

"Ja sam završio pravni fakultet, ja idem na sud" - I branio sam ga na sudu, i na kraju je sud stao na stranu filma, tako da je film pušten.

Tako da ta priča da je Tito volio film ili da ga je zabranjivao, treba posmatrati objektivno i na bazi činjenica. Da je Tito, zaista, zabranio "Rane radove", ne bi taj film za deset dana bio na Berlinskom festivalu, i dobio tamo nagradu, dobio i u Puli tri, četiri nagrade. Ne bi se snimili filmovi ni Živojina Pavlovića, ni Makavejeva, ni Krste Papića da je Tito uticao na cenzuru. Ni dan-danas nema takvih, recimo, pet, šest kvalitetnih filmova da se naprave u ovoj takozvanoj novoj slobodi, u kojoj se političari naši lupaju u grudi.

– Jedan dogmatski talas u Jugoslaviji je krenuo 1971, 1972. godine, a koji je potpuno diskvalifikovao tada neke nove jugoslovenske filmove režisera kao što su bili Makavejev, Žika Pavlović, pa i moje "Rane radove" koji su već bili nagrađeni i igrani po cijeloj Jugoslaviji. Ali, ti su filmovi onda bili politički zabranjeni, i mi smo u Jugoslaviji bili nezaposleni, i reditelji, i snimatelji, i montažeri, bili smo frilenseri. Jednostavno, više nisam mogao da preživim, i onda sam solidarno, sa naših 600-700 hiljada ljudi, otišao i ja da radim u Njemačku. Kad sam došao u Njemačku, a tad sam već sa mojim jugoslovenskim filmovima dobio najveće moguće nagrade kod njih na Berlinalu i Oberhauzenu, kao i još jedno 5-6 nagrada, srele su me moje njemačke kolege i pitali me šta imam novo da im pokažem. Ja nisam mogao da im kažem da su moji filmovi zabranjeni. To niko ne bi vjerovao, a s obzirom da je Jugoslavija tada imala veoma otvoren prostor i na njemačkim televizijama i u bioskopima. I, onda sam im rekao da sam došao da snimam filmove o gastarbajterima. I tamo sam radio tri, četiri godine, i snimio osam dokumentarnih i jedan igrani film, a koji su i sad cijenjeni u Njemačkoj. A dobili su i nagrade kao njemački filmovi. No, kada je i kod njih došlo do dogmatskog poremećaja, velike političke tenzije zbog pojave Bader-Majnhof grupe, onda je i kod njih krenula cenzura. Zbog te cenzure sam se vratio u Jugoslaviju, ali, kao pozorišni reditelj, spremajući pozorišni komad "Gastarbajter Opera".

• Na osnovu viđenog, što biste posebno izdvojili na ovom Bijenalu?

– Znate što, ovo je jedna ogromna izložba, i tu uvijek ima fantastičnih radova. Kao i uvijek, na Bijenalu se iznese u izlog ono što je najbolje i što je unikatno. Inače, ja sam u svojoj mladosti, poslije gimnazije, u stvari krenuo kao likovnjak. Ja sam bio kao poznati mladi slikar. Tako da, možda me Bijenalu i to vuče, to neko sjećanje na mladost.

• Što Vas je onda odvuklo od likovne umjetnosti ka filmu, od slike ka pokretnoj slici?

– Komunikativnost filma, jer moja generacija, poslijeratna generacija, mi smo svijet vidjeli preko bioskopskih ekrana. Mi nismo mogli da putujemo prvih 10-15 godina. Nije se išlo ni po inostranstvu, nije bilo pasoša. Pasoši su kod nas počeli da se daju, možda, 1960 -1970-ih godina. Znači, filmski ekran je bio prozor u svijet. I srećom, Jugoslavija je zbog sukoba sa staljinizmom imala otvorene granice za film, tako da su se kod nas gledali filmovi, recimo, Bunjuela, Italijana, Francuskog novog talasa. Prikazani su prije nego i u zapadnoj Evropi. Recimo, kad sam ja 1972. otišao u Njemačku, oni su tek tada gledali Godara, Bunjuela, a mi smo to već vidjeli.

• Tema ovog Bijenala je "Stranci svuda". Koliko je ona aktuelna danas ili je možda opšte mjesto?

– Ona jeste opšte mjesto kao što su mnoge stvari koje su pametno smišljene. "Stranci svuda", to je u stvari refleks na ono što se zapravo danas dešava, a to je pitanje opšteg kapitalističkog tržišta. Kažemo, evo sad je velika sloboda, otvorene su granice cijelog Istoka i oni mogu sad da idu u turizam i tako dalje. Ali, ne idu u turizam, oni idu da rade, da crnče, i da se kao i mi, približavaju nekadašnjim robovima. I to je to. Postoji i mala grupa, elita, koja se nalazi ovdje, uz obalu, u ovim fantastičnim luksuznim jahtama, a koji su ništa drugo nego rezultat onoga što se pljačkalo. A od koga se pljačkalo? Samo od resursa i od naroda. Imate strance, bogate strance uz obalu, koji su odasvud, od Rusije pa do Južne Amerike, a imate i siromašne radnike po kafanama, hotelima... "Stranci svuda" formula je koja nije bez razloga postavljena kao tema. Jer, danas je mnogo prisutnija jedna komunikacija u današnjim medijima, likovnom materijalu, spotovima, filmovima, televiziji, društvenim mrežama, i tako dalje. Tako da je jednostavno svijet postao jedan, što ne znači da je taj jedan svijet humaniji i pravičniji.

• Na čemu trenutno radite? Nadam se da neće opet reći da ne možete otkriti.

– Nikad, ali nikad ne pričam o tome što radim, a 60 godina snimam filmove. To sam rekao i prošli put, pa sam napravio dva filma od onda. Izvinite, ako vas interesuju filmovi, pogledajte gotov film. A ja nikad nemam, i nisam dobio nikakve velike državne pare, tako da se ja uvijek pitam da li će uopšte moći da se završi projekat.