Predstava koja je pomalo iznenadila podgoričku publiku, ali i još jednom potvrdila visok nivo rediteljskog umijeća koje je imao Jagoš Marković, "Sumrak bogova" Beogradskog dramskog pozorišta, obilježila je četvrti dan prvog Međunarodnog festivala pozorišne režije posvećene ovom režiseru. Predstava koja govori o istorijskoj i ljudskoj tami, narastajućem nacionalsocijalizmu Adolfa Hitlera u Njemačkoj 1933. godine, gdje sve počinje u noći paljenja Rajhstaga, i završava 1934. godine u "Noći dugih noževa", Jagoš Marković je smjestio u simbolički okvir noći (tame) koja traje beskonačno. Konkretno, sve počinje rođendanskom proslavom barona Joakima, velikog kapitaliste, vlasnika željezare, čiji sin je heroj Njemačke, koji je poginuo u Prvom svjetskom ratu. Porodica se okupila, svi sjede za velikim trpezarijskim - porodičnim stolom, a po prvi put za stolom sjedi i Fon Ašenbek, koji dotad nije bio poželjan u domu barona Fon Esenbeka. Sukobljava se "stara" i "nova" Njemačka, prošlost i sadašnjost - "nova vremena". Ipak, zajedničko novom i starom vremenu je ljubav prema novcu i moći, a oni koji ne gaje te dvije pasije, bivaju poniženi, protjerani, izbrisani iz registra, smrvljeni, ubijeni. I ništa nije sveto, nema tu mjesta za porodicu i porodične vrijednosti, za samilost, za razumijevanje, za ljubav, za umjetnost, za istinu, za moral. Zato ne čudi kada pročitamo na sajtu BDP-a kako je Jagoš Marković 2019. obrazložio zašto je radio ovaj komad: "Moramo svjedočiti, moramo jedni drugima kazati – da ne bismo pomislili da je sve u redu, da ne bismo utrnuli. E, zato `Sumrak bogova`." Njegovo obrazloženje danas, 2025, sigurni smo, bilo bi možda još i oštrije.
Lik Fon Ašenbeka, Mefistofelesa ove tragedije antičkih razmjera, na scenu donosi Pavle Pekić. Kako je rekao razgovarajući s novinarima nakon izvođenja, učešće na ovom festivalu u čast Jagoša Markovića, u njegovoj rodnoj Podgorici, njega je ganulo. Bilo mu je i tužno i bolno, a s druge strane, drago mu je što ovaj festival dokazuje da Markovićeve predstave i dalje žive, i da i dalje izazivaju i radost i tugu, i ushićenje i muku, dokazujući da su te predstave obilježile epohu.
– Tema ovog komada i nije možda toliko neuobičajena za Jagoša, ali jesu sredstva koja je upotrebio, uslovno rečeno minimalizam, i scenografski, i u režijskom postupku. Jer, deset ljudi sjedi za stolom i kako ko umre izađe. I mizanscen je u minimalističkom ključu, i to jeste netipično za Jagoša, ali ono što je tipično za Jagoša, što je ispod tog minimalizma, valja se jedno brdo emocija, jedan gorostas, jedan Mont Everest raznih unutrašnjih previranja svakog od likova - kazao je Pekić. Napominje i da kraj predstave, gdje Martin, posljednji izdanak Esenbekovih, oblači SS uniformu, prije toga ubivši majku i njenog ljubavnika po nagovoru, ali i ucijenjen od Ašenbeka, govori i o ovom našem vremenu.
– Živimo u epohi u kojoj su sistemi vlasti najmoćnijih država na svijetu tako opskurni, tako sumanuti, da ti zaista možeš da povučeš paralelu sa 1939-om u Njemačkoj - rekao je Pekić.
Barona Konstantina, koji se želi riješiti statusa prezrenog i manje vrijednog u porodici, i koji se želi dokopati kapitala ne prezajući ni od čega, i koji je jedan od pripadnika Hitlerovih uličnih jurišnika, glumi Jovo Maksić. Po njemu, ovo izvođenje komada učinilo mu se dosad najupečatljivijim, čemu je doprinijela i činjenica da ga igraju na festivalu posvećenom Jagošu Markoviću. "I mi kao da smo imali neku dodatnu energiju njegovu, vjerovatno. Baš je bilo i čast i zadovoljstvo, taj osećaj da je igramo ovdje. I potresen sam i srećan", kaže Maksić. Navodi i da je Marković jedan od reditelja koji je imao veliki uticaj na građenje njegovog glumačkog bića, koji ga je obogatio. "Vi danas možete da volite ili ne volite Jagoševo pozorište, ali ne možete da poništite njegovu veličinu i njegovu umijeće, njegov majstorluk", ističe Maksić. Navodi da je bilo blagoslov raditi s Markovićem, naročito kad vidite koliko on sebe daje. Na pitanje, koliko danas ova predstava korespondira sa stvarnošću, Maksić kaže:
– Nikad tačnije i dublje ne korespondira. Pogotovo u Srbiji. Vjerujte. Bukvalno. Prepoznajete svaku rečenicu. Proživljavamo svaku rečenicu svaki dan. Tako da je ova predstava nikad potrebnija - kaže Maksić, dodajući da svaka replika potvrđuje da je savremena. Napominje i da svi zajedno imamo odgovornost za ono kako živimo danas, ističući da fašizam i danas živi u različitim oblicima i svim porama društva.
Glumica Branka Katić, tumači Baronicu Sofi, ženu koja se zaljubljuje u činovnika iz željezare njenog svekra, a koja nema nimalo zdrav odnos sa svojim sinom Martinom, sa kojim stalno manipuliše. Kaže da joj je ulogom u ovom komadu Jagoš Marković omogućio povratak u pozorište nakon 16 godina mimo pozorišnih dasaka. "Meni je zaista jedan od velikih darova u životu što sam ga poznavala i što sam dva puta imala prilike da radim sa njim", kaže Katić prisjećajući se rada na komadu "Čarobnjak iz Oza" koji je s njim radila u Pozorištu "Boško Buha".
– Bio je mudar, volio je ljude, volio je glumce, imao je toliko strasti i ljubavi prema pozorištu, toliko je znao, toliko je umio da pronikne u najveće tajne ljudske duše, i bio je zahtjevan reditelj. Ja sam mu beskrajno zahvalna i što me vratio u pozorištu u Beogradu - rekla je Katić, napominjući da joj je pomogao da izgradi lik Sofi, u koji je uskočila nakon Branke Šelić.
– Sjećam se da je on pio milion neke homeopatije da pomogne sebi, jer ga je zlo ove predstave, "Sumrak bogova", gušilo. Zaista to se proživljavalo. I kad pomisliš zaista da evo i dan danas, to nešto prokleto u ljudskoj prirodi misli da je neko bolji od nekog drugog, da je nečiji život važniji od nekog drugog, da ga pripadnost nekoj religiji ili naciji i ljudskoj rasi čini boljim od onog drugog, i ne znam kako je čovječanstvo toliko glupo svih ovih vjekova i kada ćemo stati da uništavamo jedni druge i kada ćemo imati dovoljno ljubavi u srcu da shvatimo da je planeta velika i dovoljna za sve nas, k kada bi se taj novac koji se troši na nesrećno naoružanje, potrošio na obrazovanje, na zdravstvo, kako bismo mogli da živimo normalno - rekla je Katić.
