Kako se nekad budim umorna, kao da su mi najteži okovi na rukama i tereti na leđima. Jedva otvorim oči, lijeno se rastežem, ustajem, umivam, a napolju novi dan. Glupača. Onda shvatim koliko sam srećna, što, kad sam već ovdje i sada, što mogu da iskoristim divan dan. Oblačim najljepšu bluzu, stavljam omiljeni parfem, naočari i idem vani. Udišem. O, kako je lijepo biti živ, zdrav, srećan i svoj..ali to se ne cijeni. Odlučna da dan provedem u miru i skladu sa energijom, pokvario mi je prvo komšija, zatim teta iz marketa, onda nervozni vozač na magistrali, korisnik na šalteru.."pa hellouu ljudi, polakote". A onda jedna vijest, ružna, krik nečije duše, bol i plač..osvijeste da treba biti realan, a ne drzak, treba biti smiren a ne histeričan, jer u par trenutaka, sve se ispretumba i više ništa nije isto. I djeca su kao luda, zalijepljeni i zaslijepljeni za svoje mobilne uređaje.

Tristo puta kažem jedno te isto, zamolim, ali ništa. Oni niti čuju niti vide. Hipnotisani lošim sadržajima koji im ispira mozak. Postaju tako "isprani i potrošeni" i bez ikakve emocije. Samoživost cvjeta, iskrenost umire, poštovanje se gasi. "I ŠTA ĆEMO SAD?" Ništa. Ako se ne probudimo, potrudimo, sve će propasti. SVIJET će propasti. Do juče korona, danas nuklerni rat, sjutra novi virus..gdje smo se pogubili, pa smo pobrkali sve i ne da nam se promijeniti. Nestalo je povjerenja, odanosti.. one odlučnosti da nekome ili nečemu vjerujemo. Nema nadanja, pomilovanja. Samo bi se sjekle glave, kao na giljotini. Bez objašnjenja, bez pomilovanja. Puni smo zla i netrpeljivosti. Od onog lijepog dana, sa početka priče, ostao je još samo miris parfema, lagan. Prinesem ruku k nosu i pomirišem, blagi citrus i vanila, limun..i već sam na nekom drugom mjestu. Vedrije. Neki talasi zapljuskuju moje obale, dok ja razmišljam o kokosu i plaži (želje ili snovi, ili jednostavno to much of Survivor ovih dana). Ma baš me briga, jeste treš, ali mi se dopada. Nas dvije, sćućurene, gledamo i navijamo. Odmara. Puštam sebe i hvatam, kako su mi prioriteti drugačiji, imam milion mimoilaženja u glavi, odbojnosti ali nema mržnje, nema nestrpljenja. Sve mogu sad i odmah jer sam normalna, pozitivna. Jer sam ja JA.

I opet se nadam da će sve nekako nasložiti kako treba. Svi ćemo imati kuću, stan, baštu, djecu, kućnog ljubimca..škola će ponovo početi da se cijeni, diplome, živjećemo pristojno od poštenog rada, majke će da peku hleb i prave domaće pite i kolače, a muškarci, muževi i očevi biće ponovo glave porodica. Djeca će biti srećna, igraće se po livadi, brati cvijeće i biti ono što treba da budu, bezbrižna. I neka ne znaju da skuvaju sebi i pospreme, nema veze, naučiće, neka uživaju sad i odmah..ali sa manje prstića na displeju. Ovo govorim samo i isključivo zbog zdravlja. Ništa više. Hoću da se vrate ženstvenost i sekspil ponovi u modi.

Da muškarac voli i štiti ženu, a ona da je dama, meka, mila i mirišljava, koja će da rađa, stvara magiju i uživa. E to bih voljela..o tome maštam. I da skromnost i rumen u obraze ponovo bude IN, da se podržavamo i volimo. Samo ljubav ljudi..samo ljubav..volite sebe, sve oko vas..i volite da vas vole..i kultura, da…budite kulturni i vaspitani, obrazujte se..čitajte..maštajte.