Nema male ili velike tuge. Sve su tuge iste. A tužan čovjek želi biti sam. Nekad, kad smo srećni, a mislimo da nismo, ne znamo da je sad vrijeme kada nam je najljepše. Ne znamo da već sjutra, u tren, sve može biti drugačije. Gledam neke ljude oko sebe, koji su bili srećni, zavidjela sam im, mislila da takvo što samo filmsko platno može da podnese, a već danas, jer je život igra i splet čudnih okolnosti, osjećam njihovu tugu i srce mi se steže. Ne zavidite. Ljudi smo i nekako trebamo da smo razumni, da čak i kad nam ne ide, kada trenutno nismo zadvoljni, ne rušimo do temelja sve ono što smo godinama gradili. Birajmo riječi kojim se obraćamo, način na koji tretiramo jedni druge, jer nikad se ne zna, možda je baš danas naš susret bio poslednji. Pitaju me "odakle ti tolika inspiracija, kako to da uvijek znaš o čemu ćeš da pišeš?" Hm, pa ne moram da živim samo svoj život, da bih osjećala i tvoj, njen, njihov... Dovoljno je nekad da prošetam sama i da mi milion tema, riječi, naleti, gledajući dvoje dok šetaju, držeći se za ruke, baku koja vuče težak ceger sa pijace, zamišljenog starca dok čeka na pješačkom da se upali zeleno svijetlo ili djevojku koja se smješka pišući poruku. Možda ćete misliti da sam luda, ali najviše volim doba praznika, kada su svi nekako zaneseni, Novu godinu, dok svjetlucaju lampinjoni na terasama, polumrake svjetiljki u tihim ljetnjim noćima, kad se vazduh osuši i svi jedva iščekujem kišu. Sa slušalicama na ušima, volim da šetam gradom, i posmatram ljude - nekad gledam njihove prozore, balkone i zamišljam ih. Pitam se tada koliko njih je u tom trenutko srećno, šta im se dešava iza onih zavjesa, da li ona baka redovno naliva svoje cvijeće, gdje je onaj pas, koji me uredno lavežom pozdravi. Nekada se iznenadim, kad nije sve onako kako umišljam, kada šetajući ispod terase začujem svađu dvoje, tresak vrata i njega koji žurno izlijeće iz ulaza. Hej, taj čovjek ima glas, gromoglas, neprijatan, a ni ona nije baš uzdržana, a uvijek su lijepo "upakovani" za javnost, skockani u tonu i nasmijani. A možda je baš sve drugačije. I kao vječita sanjalica, idealizuje prijatelje, ljude sa kojima živim i staram i sve mislim da su i oni spremi položiti srce na dlanu za mene, baš kao što bih i ja za njih. Ali ni tada nije sve baš tako. Raočaram se u "priče i pripovijedanja, glasine i intrige" koje dopru do mene i pitam se uvijek, ko je gori, da li onaj što ih je izrekao ili onaj ko ih prenese, jer onaj koji nešto kaže, on zna i zašto to čini, ali ovi drugi, e njihov cilj mi već i nije najjasniji. Svaku noć, dok skidam dnevnu šminku, dok se umivam i gledam svoj odraz u ogledalu, čvrsto obećam sebi "drugačije ću od sjutra, pametnije", a onda to sjutra i vrlo brzo dodje i ja opet isto, po starom. Naviknuta da vjerujem ljudima i da ih volim, dajem i pružam još po jednu šansu. Zatvarajući oči i uši pred nekim sagama uz lijepe poruke "u moje selo nema dometa". Uvijek gledajte da u svim situacijama budete pribrani, staloženi i dosljedni, jer kako rekoše "ni u zlu se ne ponizi ni u dobru povisi", srednje je sretno. Budite ljudi, budite čisti, budite svoji. I ne sakrivajte emocije, otpuštajte sve što vas muči ili tišti, tako ćete uvijek biti zdraviji. I u svemu što radite utkajte ljubav, tad je svaki posao plodonosan, a vaše srce zdravije. I volite, volite. Ljubi vas Bisa..