Teško satnje u stočarstvu / -Dragan Stoajnović

Zbog skupe stočne hrane stočari zarađuju manje

Farmeri su danas prepušteni na milost i nemilost nakupcima. Stoku ne mogu da prodaju kako hoće, a jedino se jagnjad otkupljuju u jesen kad treba za penzionere, a ostalo tokom godine je od slučaja do slučaja - kaže Reka Ličina, vlasnik male farme koza.

Kombinacija suše i visokih temperatura u Crnoj Gori prepolovila je prinose, a cijene stočne hrane značajno su uvećane, što se direktno reflektuje na prinose i zarade stočara i poljoprivrednika.

Reka Ličina kaže da je stanje podjednako alarmantno u svim granama poljoprivrede, kozarstvu, stočarstvu, govedarstvu, jer je ova godina bila dosta sušna.

- I cijene sijena su skoro duplo skuplje, pa je bala sijena preko tri eura. Takođe je poskupila i zrnasta hrana, 30 do 40 odsto, ako ne i više, što zavisi od mjesta do mjesta, tako da su poljoprivredni proizvođači dovedeni na rub propasti. Mala poljoprivredna gazdinstva su pred gašenjem ako nadležno Ministarstvo nešto ne preduzme i izađe u susret tim ljudima. Moja su razmišljanja da svakako treba da se nađe načina da im se pomogne - kaže Ličina.

On dodaje da proizvodi, sir, meso, kajmak, surutka, već godinama i da su cijene iste. Ima deset i više godina i da se cijena žive stoke nije promjenila ni za jedan cent.

- Povećanje cijena i troškova poljoprivrednih proizvođača će naglo uticati na smanjenje broja stočnog fonda. Zato apelujem na nadležne da razmotre trenutnu situaciju, koja nije povoljna, i vide na koji način da se pomogne poljoprivrednim proizvođačima odnosno stočarima - ističe Ličina.

Kako kaže, Ministarstvo poljoprivrede mora da pruži veću potporu poljoprivrednim proizvođačima, jer nije isto uzgajati ovce u zetskoj ravnici i na Durmitoru, gdje zima traje 7-8 mjeseci.

- Ne kažem ja da stočari u ravničarskom kraju ne treba da primaju premije, već da svi imaju pravo na stimulaciju, ali treba naći neki dodatni stimulans prema stočarima koji žive na sjeveru gdje zima traje duže, i gdje je snijeg do koljena cijele zime. Ako u Baru za 100 ovaca treba 200 tovara sijena, onaj na Žabljaku treba da spremi 500 tovara sijena - naglašava naš sagovornik.

Premije treba da budu više od simbolične pomoći

Ličina kaže da stočari imaju premije, ali su simbolične, odnosno to imaju veći proizvođači, jer je potrebno da vlasnik ima veći broj grla da bi dobio i veću premiju.

- Za usitnjene proizvođače to je nekih sedam - osam eura po grlu. U okruženju, recimo u Srbiji, koliko sam čuo mada nisam provjeravao, taj iznos je 60 eura po grlu po jednoj ovci ili kozi, za sitna grla, a tek kolika je premija za krupna grla. To su dobri uslovi i na taj način se podstiče i uvećava stočni fond, a ljudi imaju računa da to rade. Za 60 eura mogu da obezbijede dosta hrane za to grlo, i da sa tim iznosom premije kad kupi dovoljno hrane, a da im jare ostane čista zarada. E, to se već isplati. Na drugoj strani, mi za osam eura ne možemo da kupimo ni vreći žita po grlu - ističe on.

Ličina ističe da još jedan problem zaslužuje da bude aktuelizovan, a tiče se proizvodnje vune i kože.

- Godinama je zapostavljen otkup vune, najboljeg prirodnog izolatora, i godinama ljudi ne znaju šta će sa njom. Ne mogu je prodati po bilo kojoj cijeni, faktički je bacaju i zagađuju okolinu, jer znamo da vuna teško trune, a isti slučaj je i sa kožom. Nema ni ona nikakvu vrijednost, a nekad je imala. Znamo da su kožni proizvodi poput cipela, kaiševa, uvijek bili veoma skupi, ili čak kožne cipele koje koštaju 200 eura, možda čak i više. Nekada je bilo nekoliko fabrika u Crnoj Gori koje su proizvodile obuću od kože. U Beranama je radila kožara. Možda ne bi trebalo mnogo ulaganja da se to ponovo pokrene, i da se ti proizvodi tu realizuju. Tako bi koža dobila materijalnu vrijednost, umjesto danas kada nema nikakvu - kaže Ličina.

Ovaj poljoprivrednik smatra da je potrebno hitno reagovati u tom pravcu, pokrenuti, da se ti proizvodi prodaju, jer bi to bi puno značilo za poljoprivrednike.

- Primjera radi, onaj ko ima sto ovaca i sto kilograma vune, mora negdje vunu da baci, Svjedoci smo da ona završava u rijekama, bunarima i slično, i na taj način se zagađuje naš životni prostor. I tako se sve to radi desetak i više godina. Jagnjeće meso već deset godina ima istu cijenu. Dolazi čovjek u situaciju da je na milost i nemilost nakupaca, i da ne može proizvod da proda kako hoće. Jedino se jagnjad otkupljuju u jesen kad treba za penzionere, a ostalo tokom godine je od slučaja do slučaja - kaže Ličina i podsjeća da bez jakog sela nema ni jake države.