Među prvim NATO bombama koje su 24. marta 1999. godine bacili avioni iz italijanske vojne baze Avijano, bile su i one koje su pale na vojni aerodrom Golubovci kod Podgorice. Prva žrtva NATO bombardovanja iste večeri bio je mladi vojnik iz Beograda Saša Stajić koji je stradao u kasarni u Danilovgradu.
U tadašnjoj SR Jugoslaviji NATO bombe odnijele su oko 3.000 života, a pričinile ogromnu materijalnu štetu. Tokom 16. aprila više projektila i bombi pogodili su područje Podgorice i Danilovgrada, a 30. april ostaće upamćen kao jedan od najkrvavijih datuma u novijoj istoriji Crne Gore. Tada je bombardovano Murino i tada je stradalo šest civila, među kojima su troje djece – četrnaestogodišnji Miroslav Knežević (1985), trinaestogodišnja Olivera Maksimović (1986) i desetogodišnja Julija Brudar (1989). Stariji stradali bili su Vukić Vuletić (1953), Milka Kočanović (1930) i Manojlo Komatina (1927).
Darko Mijović kaže da se to što se za neke desilo prije 22 godine njemu desilo juče, jer svakog dana vidi i čuje one bombe koje su mu život promijenile iz korijena.
– Tada sam imao 19 godina, bio sam sa drugom u prodavnici kada je pala bomba. Ne znam kako smo ostali živi. Vidio sam tijela dvoje djece koja su stradala tog dana, jedno je bilo tačno na vratima. Kažu da vrijeme liječi sve, ali neke rane ostaju zauvijek – priča Mijović.
On kaže da je nakon bombardovanja obolio od dijabetesa, da mu se zdravlje pogoršalo, ali više od toga ga boli što se država nikada ne sjeti žrtava.
– Nijesu se nijednom sjetili da nas barem pitaju kako smo, a ne da li nam nešto treba. Da li smo u stanju da obezbijedimo ljekove koji nam trebaju. Tužio sam državu nakon bombardovanja, godinu išao na ročišta, a predstavnik Vlade je došao samo na jedno – da kaže kako nije tačno to što ja pričam. Ponašao se kao da ja pričam da je padala kiša, a ne bombe. Od nove vlasti očekujem barem ljudski odnos, barem da nas prime, da popričaju sa nama, jer mi 22 godine kao da ne postojimo za ovu državu. Mi koji smo direktne žrtve bombardovanja nijesmo tretirani ni kao građani drugog reda, prema nama su se odnosili kao da ne postojimo – ogorčen je Mijović.
Smatra da bi grijeh nove vlasti bio kada ne bi omogućila da se bar godišnje da pomen žrtvama bombardovanja.
Predsjednik Udruženja žrtava NATO bombardovanja 1999. Murino Milan Mirković izjavio je za „Dan” da su poslije 22 godine posledice bombi nikada vidljivije, jer se varoš nikada nije oporavila.
– Mi smo nazadovali, omladina nam je otišla i odlazi i dalje. Zaboravljeni smo od svih. Mi smo kao udruženje nekoliko puta razgovarali sa NATO zvaničnicima, odnosno ambasadorima država koje su u tom savezu, a i ambasadorima SAD, ali nijesmo imali priliku da se sretnemo sa predstavnicima naše vlade. Nadam se da će ovi iz nove vlasti ipak malo više pažnje posvetiti nama, jer su se ovi prethodni ponašali kao da Murino nije u Crnoj Gori ili kao da se u njemu ništa nije dogodilo – upozorava Mirković.
Dodaje da i dan-danas misli da je njegovog sina koji je povrijeđen u bombardovanju samo Bog spasio.
– Ta jedna bomba koja je pala imala je 350 kilograma. Ne znam kako nas nije pobila sve u varoši, ali ubila je previše. Šestoro naših sugrađana je stradalo, od kojih troje djece. To je tragedija ne samo nas, nego tragedija cijele države, koja se nekako čudno ponaša. Kao da se ništa nije desilo, a desilo se, to je bio zločin – istakao je Mirković.
Nije optimista ni kada je u pitanju nova vlast da će promijeniti odnos prema Murinu.
– Oni su priznali ulazak u NATO, nastavljaju starim putem. Nijesu vlada diskontinuiteta, nego kontinuiteta. Evo sačekaćemo da se i oni stabilizuju, pa ćemo tražiti da se sastanemo sa njima, barem da nas uvaže. Gubitak ne mogu nadoknaditi, ali mogu barem odati počast i priznati činjenično stanje – zaključio je Mirković.
M.S.
