Tokom 19 godina od ubistva Duška Jovanovića naslušali smo se raznih obećanja i „nagledali“ pomaka u istrazi, epohalnih otkrića, zaštićenih svjedoka, specijalnih timova i ko zna čega sve ne. Rezultat je isti: muk i ćutanje. To je jedna od rijetkih stvari oko koje je politička elita u Crnoj Gori saglasna. Jednako ćute 19 godina i prethodnici i naslednici, kao i onaj koji robija u Spužu. Razlika između ovih i onih je što se ovi s vremena na vrijeme glasnu. Čuju se od godišnjice do godišnjice i od izbora do izbora. A onda zaćute kao i oni prethodni.

Protok vremena je učinio svoje. Namjera je bila jasna: što više vremena prođe, to je zločin teže otkriti. Za to nisu krivi ovi, ali su krivi jer nisu učinili što je trenutno moguće i od najveće važnosti kako se nikad više ništa slično ne bi dogodilo. A to je da se identifikuju i preuzmu odgovornost oni koji su odgovorni za propuste u istrazi. Možda je upravo to i put da se dođe i do svih učesnika i nalogodavca ubistva urednika „Dana“.

Da je bilo obrnuto, siguran sam da bi Duško Jovanović kao novinar prevrnuo i nebo i zemlju da pomogne u otkrivanju ubica. Zbog toga je Jovanović smetao i bio meta. Zbog toga je mučki iz mraka strijeljan ispred svoje redakcije.

Ćutali su mnogi godinama o ovom zločinu. Ćutali, jer im se tada isplatilo da ćute. Ćutala je gotovo ciјela medijska zajednica. Tada je bilo isplativije praviti intervjue sa ubicama i advokatima i po podgoričkim lokalima slaviti oslobađajuću presudu tada jedinom osumnjičenom za saizvršilaštvo u ovom zločinu.

Sada su najglasniji upravo oni koji su ćutali. Sada su im puna usta demokratije i slobode govora. Sada se to isplati. Mi, rijetki, koji smo tada branili slobodnu riječ i čija djeca su se zaista mogla igrati samo u sobi, mi kojima su palili automobile, ostavljali krvave tragove... bili smo tada obilježeni, prokazani kao otpadnici. Kad je ta družina shvatila da je mečka zaigrala i pred njihovim vratima, a da je istovremeno priča o Dušku Jovanoviću dobra za punjenje njihovih džepova, onda su se sjetili da su zlikovci baš tada, 27. maja 2004. godine, obezglavili slobodnu riječ u Crnoj Gori i zavili u crno jednu porodicu. Duško Jovanović, iako strijeljan prije 19 godina, i dalje krvari i dalje drži čas novinarstva, jer, kako je rekao Andrić, „groblja su dokaz života, a ne pustoši“.

Mitar V. Rakčević (Bivši novinar i urednik "Dana")