Svaki treći dan po jedna žena traži pomoć

SOS telefon Podgorica je prošle godine pružio podršku za 125 korisnica (svaki treći dan po jedna žena je tražila pomoć) kroz 371 uslugu.

Najveći broj žena koje su potražile pomoć bio je iz Podgorice, a za podršku su nam se obraćale i korisnice iz drugih crnogorskih opština, uključujući Zetu, Mojkovac, Berane, Plav, Pljevlja, Kolašin, Ulcinj, Bar i Nikšić, kazala je u razgovoru za "Dan", izvršna direktorica SOS telefona Podgorica Biljana Zeković.

– Najčešće tražena pomoć odnosila se na psihološko savjetovanje, koje je u individualnoj formi pruženo za 60 korisnica. Pravno savjetovanje bilo je neophodno za 35 žena, dok su se mnoge obraćale i za informacije o svojim pravima, podršku u komunikaciji s institucijama, kao i za usluge povjerljivog lica. Poseban značaj imala je psihoterapijska podrška, koja je od februara do oktobra obuhvatila 18 klijentkinja kroz 60 seansi u trajanju od jednog sata, za klijentkinje iz Podgorice, Nikšića i Bara. Korisnice SOS telefona najčešće su prijavljivale fizičko nasilje, koje je u mnogim slučajevima bilo praćeno psihičkim i ekonomskim nasiljem. U najvećem broju slučajeva, nasilje je dolazilo od bračnog ili vanbračnog partnera. Prosječno trajanje nasilja kod žena koje su se obratile za pomoć bilo je između šest mjeseci i tri godine, ali je bio i zabrinjavajući broj onih koje trpe nasilje pet godina i više – izjavila je Zeković za naše novine.

Većina korisnica bila je u starosnoj dobi od 24 do 36 godina, a podršku su tražile i žene između 42 i 54 godine.

– Pored njih, pomoć je pružena i za petoro djece mlađe od 18 godina – dodala je Zeković, navodeći da još nemaju podatke za početak ove godine jer su u obradi.

Od početka godine više od 150 slučajeva nasilja u porodici

Upitana ko najčešće prijavljuje nasilje, ona kaže da najveći broj prijava nasilja i dalje dolazi od samih žena koje su žrtve, ali sve je izraženiji trend da nasilje prijavljuju i članovi porodice – djeca koja žele da zaštite majke, roditelji i braća, kao i prijatelji i komšije.

– Ovaj porast prijava od strane okruženja pokazuje da raste informisanost i senzibilisanost društva po pitanju nasilja nad ženama. Važnu ulogu imaju i zaposleni u institucijama, koji nas često kontaktiraju kada posumnjaju ili utvrde da žena trpi nasilje. Njihova intervencija može biti ključna u situacijama kada žrtva još nije spremna da sama potraži pomoć ili nije u mogućnosti da to učini. Posebno je značajno što sve veći broj građana zna da se nasilje može prijaviti anonimno, bez obaveze da otkriju lične podatke. Ova mogućnost smanjuje strah od potencijalne odmazde počinioca i podstiče ljude da reaguju kada prepoznaju nasilje u svojoj okolini. Ohrabruje i činjenica da su institucije, mediji i organizacije civilnog društva kroz različite kampanje i edukacije doprinijeli podizanju svijesti o tome da je nasilje društveni problem, a ne privatna stvar pojedinca. Sve više ljudi razumije da blagovremenom prijavom mogu spasiti nečiji život i omogućiti žrtvi da što prije dobije adekvatnu pomoć i zaštitu – istakla je Zeković.

Lako osuđujemo i zatvaramo oči pred tuđom mukom

Govoreći o nedavnom slučaju čedomorstva, kada je izostao odgovor nadležnih institucija, Zeković kaže da je taj tragični događaj ponovo otvorio pitanje društvene i institucionalne odgovornosti prema ženama koje se nalaze u teškim životnim okolnostima.

– Umjesto da se zapitamo ko je ta žena, u kakvom je psihičkom stanju i u kakvim uslovima živi, svjedočili smo brzom i brutalnom linču na društvenim mrežama. Umjesto razumijevanja i pokušaja da se sagleda širi kontekst, reakcija javnosti bila je puna osude, a izostalo je ključno pitanje – da li je ova žena imala ikakvu podršku? Ovaj tragičan slučaj pokazao je koliko kao društvo još uvijek nemamo razvijen sistem podrške za žene koje se nalaze u kriznim situacijama, ali i koliko lako osuđujemo bez razumijevanja okolnosti. Umjesto da postavimo suštinska pitanja – kako je ova žena ostala nevidljiva za institucije, porodicu i zajednicu, zašto nije imala podršku tokom trudnoće i kakve sve rizike nosi porođaj kod kuće – svjedočili smo senzacionalističkom izvještavanju i javnom linču. Mediji snose ogromnu odgovornost za način na koji su kreirali sliku ovog događaja. Danima smo bili bombardovani slikama kontejnera koje su asocirale na monstruozno djelo, podstičući emocije osude i zgražavanja, umjesto da se otvore pitanja sistemske nebrige i institucionalnih propusta. Tako je fokus skrenut sa suštinskog problema – kako je moguće da trudnica u 21. vijeku ostane potpuno nevidljiva za zdravstvene i socijalne službe, kako je moguće da nijedna institucija nije prepoznala da joj je potrebna pomoć? Ovaj slučaj je još jedno bolno upozorenje da smo kao društvo postali previše skloni brzom osuđivanju, dok istovremeno zatvaramo oči pred tuđom mukom. Umjesto senzacionalizma, potrebna nam je odgovornost medija da izvještavaju etički i profesionalno, bez dodatnog stigmatizovanja osoba koje se nalaze u teškim životnim situacijama. Umjesto da doprinosimo osudi, moramo se zapitati kako možemo spriječiti da se ovakve tragedije ponavljaju i kako da stvorimo društvo u kojem nijedna žena ne ostaje sama i nevidljiva pred sistemom koji bi trebalo da je zaštiti. Smatram da je odgovornost na svima nama. Na institucijama koje su dužne da pruže pomoć ženama u kriznim situacijama, ali i na društvu koje mora prestati da olako presuđuje bez razumijevanja pozadine problema. Ovakvi slučajevi nisu samo pojedinačne tragedije, već odraz sistemskih propusta – nedostatka podrške za žene koje se suočavaju sa siromaštvom, nasiljem, mentalnim poteškoćama ili neželjenim trudnoćama. Očekujemo od nadležnih institucija da jasno kažu šta rade kako bi spriječile ovakve situacije i kako pružaju podršku ženama koje su u problemu. Istovremeno, kao društvo moramo postati svjesniji koliko su osuda i stigmatizacija opasni – jer često upravo guraju žene u još veći očaj i izolaciju. Umjesto osude, moramo razviti kulturu solidarnosti, razumijevanja i podrške onima kojima je pomoć najpotrebnija, poručuje Zeković.

Ona potvrdno odgovara na pitanje da li je nasilje u porastu.

– Razlozi za ovaj negativni trend su kompleksniji nego što se ranije mislilo. Donedavno smo smatrale da je povećan broj prijava rezultat veće informisanosti i osnaženosti žena da prijave nasilje, kao i činjenice da zajednica sve više razumije da odgovornost ne leži na žrtvi, već na počiniocu. Međutim, u poslednje vrijeme svjedočimo promjeni u dinamici nasilja, pri čemu su se pojavili i novi oblici nasilja koji dodatno ugrožavaju žene. Sve je prisutnije onlajn nasilje, uključujući ucjenjivanje, praćenje i uhođenje putem društvenih mreža i digitalnih platformi, čak i od strane bivših ili sadašnjih partnera. Tehnologija je omogućila nasilnicima da kontrolišu i zastrašuju žrtve na suptilne, ali jednako opasne načine. Pored toga, sve češći su i oblici ekonomskog nasilja, gdje žene bivaju finansijski zavisne i onemogućene da izađu iz nasilnog odnosa, kao i mobing i zlostavljanje na radnom mjestu, koji dodatno otežavaju njihovu sigurnost i ekonomsku stabilnost – upozorava Zeković.

Smatra da se porast nasilja može povezati i sa širim društvenim okolnostima, uključujući ekonomsku nesigurnost, normalizaciju nasilja u digitalnom prostoru, kao i nedostatak adekvatnih sankcija za počinioce.
– Sve to dodatno otežava položaj žena i pokazuje da se borba protiv nasilja mora prilagođavati novim izazovima, uz jačanje mehanizama zaštite i podrške za žrtve – zaključuje Zeković.