Јосип Броз Тито / -ФОТО: ВИКИПЕДИЈА
25/05/2023 u 13:15 h
Živana JanjuševićŽivana Janjušević
Preuzmite našu aplikaciju
Pratite nas na
Pridružite nam se na viber community
Pratite nas
i na telegram kanalu
StoryEditor

Nova iskušenja starog savezništva (2): Razlike u poslijeratnom uređenju

Feljton smo priredili prema knjizi dr Slobodana Selinića "Jugoslovensko-čehoslovački odnosi 1945-1955", koju je objavio Institut za noviju istoriju Srbije iz Beograda

Za razliku od odnosa prema Njemcima i fašizmu, sporove i podјele u društvu Čehoslovačke izazivalo je pitanje kažnjavanja kolaboranata. Stranke ljevice i njihovi listovi zahtijevali su veću efikasnost vlasti u procesima kolaborantima i revnosnije čišćenje javnog života od kolaboranata. Zato je u februaru 1946. u Skupštini došlo do polemike izneđu ministra pravde Prokopa Drtine i komunističkog poslanika i predsjednika ujedinjenih sindikata Zapotockog koji je za razlog nedovoljnog čišćenja čehoslovačkog društva od kolaboranata naveo sudsku birokratiju nazvavši je "sjedištem reakcije".

Možda se ratno iskustvo dvaju država najviše razlikovalo u pogledu posljedica rata na poslijeratno uređenje. Unutrašnji pokret otpora u Čehoslovačkoj nije mogao ozbiljnije da ugrozi predratnu vladu i predsjednika republike koji su bili u izbjeglištvu, dok je u Jugoslaviji unutrašnji pokret otpora imao znatno snažnije pozicije u odnosu na kralja i vladu u emigraciji. To je za posljedicu imalo da su se čehoslovački predsjednik i vlada vratili u zemlju, a Čehoslovačka je ostala višestranačka država parlamentarne demokratije, dok je Jugoslavija preko AVNOJ-a, sporazuma Tita i Šubašića i preuzimanja vlasti od KPJ kroz formu Narodnog fronta, doživjela korjenite društvene, ekonomske i političke promjene i od monarhije postala republika i to komunistička. U tom smislu važnu ulogu odigrali su sve veći značaj komunističkog pokreta otpora u Jugoslaviji za savezničku borbu kako se rat bližio kraju, približavanje Crvene armije Srednjoj Evropi i Balkanu i odluke velikih savezničkih sila koje su u velikoj mjeri bile posljedica prethodna dva razloga. Tako je jugoslovenska revolucija posredno stekla međunarodno priznanje još tokom rata, a delegacija DFJ je bila i među osnivačima OUN-a aprila – juna 1945. u San Francisku. U Čehoslovačkoj su ideje ljevice imale mnogo jaču tradiciju i uporište, kao i zastupljenost u skupštini prije rata, ali stranke ljevice (komunisti i socijal-demokrate) poslije rata nijesu bili samostalno na vlasti. U Jugoslaviji su ideje ljevice imale mnogo slabije uporište, ali su komunisti u ratu došli na vlast i vrlo brzo je pretvorili u apsolutnu. Obje države imale su Narodni front kao objedinjujući faktor za sve antifašističke političke stranke, ali je on u Jugoslaviji bio u potpunosti na liniji politike KPJ slijedeći pozicije KPJ u svim bitnim pitanjima, a u Čehoslovačkoj je KPČ bila daleko od toga da stekne odlučujuću ulogu u Narodnom frontu koji je bio višestranački u pravom smislu te riječi i prilično nejedinstven u najvažnijim političkim pitanjima.

Možda se ratno iskustvo dvaju država najviše razlikovalo u pogledu posljedica rata na poslijeratno uređenje. Unutrašnji pokret otpora u Čehoslovačkoj nije mogao ozbiljnije da ugrozi predratnu vladu i predsjednika republike koji su bili u izbjeglištvu, dok je u Jugoslaviji unutrašnji pokret otpora imao znatno snažnije pozicije u odnosu na kralja i vladu u emigraciji

U Jugoslaviji su dileme oko poslijeratne vlasti razriješene još tokom rata, a u Čehoslovačkoj je po okončanju oružanih borbi tek predstojala prava politička borba. U sprovođenju svih onih mjera koje su značile korjenitu promjenu društvenog i ekonomskog sistema kao što su nacionalizacija i agrarna reforma, KPJ i jugoslovenska vlada u suštini nijesu imale nikakvu značajniju opoziciju, dok je u Čehoslovačkoj komunistima tek predstojala ogorčena borba protiv jakih protivnika iz reda građanskih stranaka da se neke od ovih mjera izglasaju u Skupštini i sprovedu u život. Stanoje Simić nije bez razloga javio Brozu još 29. avgusta 1944, kada je u Moskvi boravila čehoslovačka komisija opunomoćena da preuzme upravu nad čehoslovačkom teritorijom koju Crvena armija bude oslobođala i koja se sastojala od predstavnika različitih stranaka, da je "najviše do čega idu ti ljudi", tj. najviše oko čega su se slagali u pogledu promjena koje su trebale da se dese u zemlji poslije rata, bila samo "korjenita reforma opštinske uprave!". Iako je čehoslovački predsjednik oktobra 1945. izdao dekrete o podržavljenju rudnika, industrijskih preduzeća, banaka i osiguravajućih preduzeća, ipak su ekonomske i društvene promjene bile dublje u Jugoslaviji. Privatni kapital koji je u Čehoslovačkoj ostao i poslije ovih mjera i dalje je bio veoma jak. Jedna od tačaka najžešćih političkih sukoba u Čehoslovačkoj bilo je pitanje agrarne reforme. Glasovi sa sela bili su jedan od odlučujućih tasova na izbornoj vagi. KSČ je objavljivanjem šest zemljoradničkih zakona ministra poljoprivrede Đuriša nastojala da dalje ojača svoje pozicije na selu. Đuriš je u Hradec Kralove održao programski govor 4. aprila 1947. i objavio nove mjere u korist seljaštva. Ipak, revizija prve agrarne reforme zacrtana zakonom koji je Ustavotvorna skupština usvojila 11. jula 1947. bila je samo plod kompromisa komunista i građanskih stranaka i nije bila tako odlučno sprovedena kao agrarna reforma u Jugoslaviji.

PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

Pratite nas na
Pridružite nam se na viber community
Pratite nas
i na telegram kanalu

Izdvojeno

20. april 2024 08:15