Kao i cio život Emila Krenajza, priča o "Čovjeku koji je mogao da zaustavi Lenjina", ima zanimljiv epilog:
"Tokom Drugog svjetskog rata u kući u Karlovcima sa njim su bile Jelisaveta, staramajka i Kojina tetka. Da bi preživjeli to ratno vrijeme, prodavali su vino i njegove slike ili ih mijenjali za brašno. Jelisavetina djeca i muž živjeli su u Beogradu. Vjerovatno su ta činjenica i potonji razvoj događaja nakon rata naveli Karlovčane da sumnjaju u prirodu Jelisavetinog i Emilovog odnosa. Nju, inače, pamte kao ženu izuzetne ljepote i elegancije, a kada govore o njoj i onklu, kako su Emila svi zvali, čine to sa posebnim prizvukom u glasu. Po završetku rata pridružio im se Jelisavetin muž Koja, ali ne i njihov najmlađi sin, koji je umro od tifusa i sahranjen je negdje u Bosni.
Pedesetih godina Emil Krenajz je dobio od Sekretarijata za narodnu odbranu FNRJ rješenje o dodjeli pukovničke penzije. Doživio je duboku starost. Kada nije mogao da pješači, sjedio je u sobi i slikao krovove i nadstrešnice obližnjih kuća. Znatiželjnici su znali da ga pitaju zašto slika samo krovove, na šta je odgovarao jednostavno: `Pa, neko mora i krovove da slika. Uostalom, možda će se jednog dana naći kakvo mazalo i doslikati ostalo.`
Umro je 1954. godine i sahranjen je na pravoslavnom dijelu groblja na Magarčevom bregu, u porodičnoj grobnici Končar Đurđević i porodice Milošević. Nema dileme, uz one koje je veoma volio".
Svojim značajem i duhovnošću Karlovci su privlačili i pažnju svjetske javnosti, a često su ih posjećivali i ljudi sa najvišim državnim titulama i krunama. O tome nam najbolje govori priča "Godine kada su Karlovce pohodile carske glave":
"Začeprka li se po dukumentima koji se čuvaju u Arhivu SANU u Sremskim Karlovcima, otkrivaju se neslućene priče iz prošlosti ove malene varoši. Kakvu ulogu su Karlovci igrali u prošlosti, može se zaključiti iz spisa koji govore o tome koji su ih poglavari nekadašnjih država posjećivali. Jedan dokument iz 19. vijeka svjedoči o dolasku poglavara tadašnje države, austrijskog cara Franje Josifa, ali ima dokaza da su i drugi suvereni iz ranijih i kasnijih perioda dolazili u Karlovce.
Dolazak Franje Josifa 15. jula 1852. godine nije prva zvanična posjeta nekog vladara iz kuće Habzburga Karlovcima.
Zabilježeno je da je još 1788. godine, obilazeći carevinu, u Karlovce svratio car Josif II i da ga je kod Varadinske česme dočekao mitropolit Mojsije Putnik. Ali, zanimljivija je potonja zvanična posjeta, jer o njoj postoji sačuvano više dokumenata, pa čak i jedan egzemplar – čaša iz koje je car pio vino".
Prema pisanju Nikanora Grujića u ‘‘Avtobiografiji‘‘, mladi i temperamentni car Franja Josif u Karlovce je stigao iz Novog Sada, prošavši kroz slavoluk kod Varadinske česme, na kom je s jedne strane pisalo "ljubav te čeka", a sa druge "ljubav te prati". Došao je oko tri sata po podne, a na ulazu Saborne crkve dočekao ga je patrijarh Josif Rajačić sa sveštenstvom, poslije čega je caru i njegovoj pratnji priređena bogata zakuska.
"Interesantno je da je patrijarh cara nakon dočeka pred Sabornom crkvom otpratio do njegove stolice u crkvi i tu ga potom pozdravio, najprije na srpskom pa na njemačkom, a poslije ga je uveo na carske dveri u oltar; i vodeći ga, kaže mu tako da smo čuli i mi, koji smo stajali pred dverima, da na ta vrata ulazi od civilnih ljudi samo jedan Suveren".
PRIREDIO: MILADIN VELJKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
