"Maltretiraš me već 20 godina!" rekao mi je.
Svađa je počela noć prije. Iskalio je ljutnju na naše kćerke, jer su, kao i uvijek, pravile haos pred odlazak u krevet. Radila sam na laptopu, a tenzije su mi slabile fokus, pa sam burno odreagovala, iznervirana što moram ponovo da se se skoncentrišem u sitne sate.
Poslije smo ležali leđima okrenuti u krevetu, što se samo nekoliko puta desilo u dvadeset godina, koliko smo zajedno. Bila sam nervozna, ali ne i zabrinuta. To je bila glupa prepirka; bio je pod stresom u prethodnom periodu. Sjutra će se izviniti i nastavićemo, kako i uvijek.
Danima je bio razdražljiv zbog testa ličnosti Enegram, koji sam mu poslala. Kad je izašao iz sobe s rezultatima, na licu mu se vidjelo da je bijesan, razjaren, što je neobično, jer je moj muž najsmirenija osoba koju poznajem.
"Ja sam broj devet", rekao je prezrivo. "Mirotvorac."
"To je odlično", rekoh, pomalo ljubomorna. Ja sam bila broj četiri, individualista, što mi se učinilo kao malo lakomislen i razmažen tip u poređenju sa dobronamjernim i ljubaznim mirotvorcem.
"Ja i zvanično samo udovoljavam drugima", rekao je. "Kao nekakav otirač."
Čitav dan je zvocao zbog rezultata, što je meni bilo smiješno. Ko se normalan nervira zbog rezultata nekog psihološkog testa?
"To je ono što najviše volim kod tebe", rekla sam mu. "To što imaš razumijevanja, pružaš podršku i što si brižan."
Ali, samo je odmahnuo glavom, kao da ne razumijem, kao da ne razumijem njega. I narednih dana je bio sve nervozniji, prasnuo bi od ljutnje ako je trebalo da izbaci smeće ili ako se djeca ne bi postrojila kao vojnici čim bi im on viknuo: "Perite zube i u krevet!".
Sve je kulminiralo na dan svađe, kad je izgovorio one riječi – da ga maltretiram.
Kad je to rekao, ja sam se nasmijala; ta optužba je bila suluda. Bili smo najbolji prijatelji i pomažemo jedno drugom u poslu, imamo razumijevanja za rane iz djetinjstva onog drugog i oboje smo se trudili da budemo utočište jedno drugom. Optužiti jedno od nas baš za ono što smo se trudili da ne doživimo, djelovalo mi je kao neslana šala.
Međutim, nakon što sam mu se nasmijala na njegovu optužbu, on je ostao pri tome, a kad sam uzvratila, potvrdio je da je upravo tako. Činilo mi se da su iz njega izbijale godine frustracija.
"Toliko voliš sve da kontrolišeš", viknuo je. "Ne mogu nigdje da odem, a da se ne saplićem o osjećanje krivice. "Uvijek me poprijeko pogledaš kad odem na trčanje ili na surfovanje. Ne mogu ništa da uradim a da me ti zbog toga ne prekoriš. Sve što radim je za tebe i djecu."
Ranije je nešto od toga bilo istina. Ali, već su godine prošle otkako sam se izborila sa svojim nesigurnostima. Sad mi se, u stvari, i dopadalo kad on ode da trči ili da surfuje jer je dolazio srećan i opušten. Nisam ni slutila da je nezadovoljan zbog toga što radi za porodicu. Ravnopravno smo dijelili poslove, barem sam ja tako mislila. Ja sam kuvala, on je vozio djecu na razne aktivnosti. Izbacivao je smeće, a ja sam prala veš. Ipak, sad kaže da osjeća kao da sam mu te obaveze nametala i time mu oduzimala slobodu.
Stari strah vaskrsao je u njegovoj glavi - šta ako se moj muž oduvijek ovako osjeća u našem braku? Šta ako se sve vrijeme osjeća potčinjeno i tek sad nalazi način da to izrazi?
Ostavši bez riječi od šoka i straha, uzela sam ključeve od auta i izašla.
Dugo sam šetala pored mora, po raznim djelovima grada, uznemirena. Tu gdje sam stajala pružao se pogled na rivu s druge strane zaliva. Prije dvadeset godina, kada smo se i zaljubili, sjedjeli smo baš tamo dok sam mu pričala o tome kako sam se posvađala s roditeljima. Slušao je, ali nije ponudio nikakvu utjehu ili podršku, što mi je bilo malo čudno. Kad sam ga pitala kakvi su njegovi roditelji, rekao je: "Ja imam sreće, moji su super".
Njegove riječi su me šokirale. Ne samo zato što smo imali po 18 godina i zato što nisam upoznala tinejdžera koji je bio zadovoljan svojim roditeljima, već zato što je bilo nečeg bezosjećajnog u tome kako je to željno rekao, imajući u vidu moju nervozu,
Bile su mi potrebne godine da shvatim da nije bio ni grub ni bezosjećajan. Samo se mnogo trudio da sebe uvjeri u to.
Istina o njegovim roditeljima polako se otkrivala tokom prve decenije našeg zajedničkog života. Njegova majka mi je rekla da nije planirala više da rađa. Kad je ostala trudna sa njima, njegov stariji brat je imao četiri godine i nije bio sa njima. Teško je živjela i planirala je da abortira. Njegov otac se umiješao, ali osjetila sam malo rezerve; možda ga jedan dio nje nikad u potpunosti nije prihvatio?
Tokom godina, muž mi je pričao priče iz svog djetinjstva za koje je mislio da su normalne, ali sam ih ja doživjela kao zapostavljanje ili kao da su ga tjerali da se osjeća kao teret, kao što je to da ga majka nije posjećivala u bolnici kada je bio dijete, ili se ponašala kao da je njegov novac za užinu za školu veliki trošak.
Moj muž je prekinuo odnose s roditeljima prije nekoliko godina, ali tek nakon što sam se naljutila zbog načina na koji su ga tretirali. Vjerujem da nije smatrao da zaslužuje da se izbori za sebe.
Možda je prekinuo odnose, ali osjećaj da je teret je ostao. I dalje je cenzurisao samog sebe i ponašao se kao da ne postoji tako što ništa nije tražio. Nisam ja bila ta koja ga je kontrolisala. On je bio taj koji je preventivno kidao sopstvena krila prije nego što bi uopšte zatražio ono što želi ili što mu treba i onda bi meni zamjerao zbog toga.
Kada sam se vratila kući, zatekla sam ga kako sjedi na kauču s glavom u rukama. Pogledao me je, sav borbeni duh već je bio iščezao iz njega.
"Žao mi je što sam sve istresao na tebe, rekao je. "Ti me nisi maltretirala. Ne mogu da vjerujem da sam to rekao. Taj prokleti Enegram. Baš me je sve to pogodilo."
Dok sam bila odsutna, malo je porazgovarao sa samim sobom i shvatio zašto ga je test toliko potresao: nije mu ukazao na osobu koja on jeste, već osobu koju su formirala iskustva iz djetinjstva. I između te dvije verzije postojao je dubok jaz. Nakon što mu je Enegram pružio to ogledalo, nije mogao da se izmiri sa sobom, ali nije ni znao šta da uradi s tim. Potpuno ga je preplavilo.
"Mislio sam da je dovoljno to što sam prekinuo odnose", rekao je. "Ali još treba da radim na tome. I to mnogo."
"Znam", rekla sam mu i zagrlila ga.
Sljedeći put kada je vjetar duvao brzinom od 20 čvorova, onako savršeno za surfovanje, moj muž je postao nervozan kao i obično, naelektrisan kao čvrsto zategnuta struna. Tek sada sam razumjela trvenje koje ga je proždiralo, želju za nečim i istovremeno ubjeđivanje sebe da to ne treba.
"Vjetar je predivan", rekao je. "Ali mogla bi da padne kiša danas, a djecu treba povesti u školu. Ako ja uzmem auto..."
"Snaći ćemo se", rekla sam. "Treba da ideš ako ti se ide."
Značajno sam ga pogledala, on je promislio na trenutak, zamislivši se nad ovim mojim "ako ti se ide."
"Ide mi se", rekao je konačno.
"Onda idi", rekla sam.
To naše dogovaranje je bilo malo neprijatno, nešto što moramo usavršiti. Ali mu je postalo lakše da sebe stavlja na prvo mjesto, a meni da mu dam više slobode.
Nedavno sam mu predložila da ponovo uraid test. Bunio se, zabrinut da će probuditi u njemu istu reakciju kao i prije. Ali sam insistirala. Čovjeku lako promaknu značajne promjene kad se one odvijaju malo-pomalo, a ja sam imala osjećaj da ga, ovog puta, rezultati neće razočarati.
Kasnije, izašao je iz sobe sa najširim osmijehom. "Sedmica."
Nasmijala sam se. "Ima smisla." Sedmica. Entuzijasta. Optimističan, brižan i druželjubiv.
Originalni članak objavio je Njujork tajms.
c.2025 The New York Times Company
