Bivši ministar inostranih poslova i ambasador Crne Gore u Vašingtonu Miodrag Vlahović smatra da je crnogorska diplomatija u ozbiljnoj krizi zbog nekompetentnog i pogrešnog vođenja Ministarstva vanjskih poslova i cjelokupne diplomatsko-konzularne mreže.

Vlahović je u intervjuu za "Dan" ocijenio da doskorašnji ministar vanjskih poslova nije bio, niti je, po svom skromnom znanju i iskustvu, mogao biti na visini zadatka.

Trenutno Crna Gora od 38 ambasadorskih pozicija ima svega 11 aktivnih. Što se to događa sa crnogorskom diplomatijom?

– Doskorašnji ministar nije bio, niti je, po svom skromnom znanju i iskustvu, mogao biti na visini zadatka. Ono što je bitno jeste da je i bivši ministar bio tipični proizvod stanja koje je postojalo i još uvijek postoji u MVP-u. Shvatanje diplomatije i diplomatskih pozicija kao lagodne i dobro plaćene sinekure, gdje se, nažalost, većina trudi da što manje radi ili da ništa ne radi, uzrokovalo je veoma loše stanje. Uz to, postoji i "škola" da je diplomatija vještina da se ništa ne kaže i ne uradi kada su suštinski interesi naše zajedničke države Crne Gore u pitanju. Ta ispraznost, inercija i fingiranje stvarnog rada mnogo je koštali Crnu Goru. Situacija sa ambasadorima je samo vrh ledenog brijega i proizvod je, uglavnom, situacije u kojoj je tzv. kohabitacija na relaciji izvršna vlast – predsjednik države bila sasvim pogrešno shvaćena i primijenjena. Bivša vladajuća struktura na čelu sa Zdravkom Krivokapićem i vidljivi i manje vidljivi krugovi oko njega željeli su da primijene jedno, u suštini, primitivno shvatanje diplomatije – da izvrše sječu svih "nepodobnih" ambasadora i da, potom, nametnu predsjedniku kandidate koji imaju malo ili nimalo veze sa strateškim spoljnopolitičkim pravcima i prioritetima naše spoljne politike. Bilo je logično i očekivano da predsjednik Đukanović ne pristane na takav diktat i jednodimenzionalno projektovanje naše diplomatske i konzularne mreže. Trebalo je da novi partijski uhljebi zamijene profesionalne diplomate koji znaju svoj posao. U tome se samo djelimično i sporadično uspjelo – sjećate se, ne bez naše reakcije – i zato su mnoga mjesta i dalje nepopunjena.

Ko je kriv za takvu situaciju? Da li je to vlada Zdravka Krivokapića? Ili su korijeni problema dublji?

– Da, odgovorna je prethodna vlada i njen ministar vanjskih poslova. Korijeni su, naravno, dublji. Razlozi traju duže od prethodne vlade. Slobodan sam da potvrdim da sam bio među onim crnogorskim diplomatama koji su (pokazaće se – bez uspjeha) dugo ukazivali da se ne može graditi ozbiljna diplomatska mreža na na sa kadrovima čija se lojalnost i podobnost mjeri isključivo, ili dominantno, njihovom poslušnošću. Kada sistemski i sistematski popuštate po tim pitanjima, onda vam se namnože oni koje nije briga ni za politiku, ni za interese sopstvene zemlje, već samo preže kako će se domoći sljedećeg dobro plaćenog položaja. Neko će reći – to je bolest svake diplomatije, ali je zapravo važno da li je ta pojava marginalna ili je magistralna u jednoj diplomatskoj službi. Kod nas je, nažalost, bila sve samo ne marginalna.

Ranko Krivokapić je novi ministar vanjskih poslova. Šta biste mu Vi, kao iskusni diplomata, preporučili? Koje prve korake da preduzme?

– Siguran sam da je ministar Krivokapić odmah shvatio "parametre" problema u našoj diplomatiji i u samom ministarstvu, ali i u crnogorskim diplomatsko-konzularnim predstavništvima i da će preduzeti ispravne korake. Na to je obavezan i zbog toga što je nemoguće nastaviti sa postojećom praksom. Postojeća žabokrečina i učmalost nigdje nas ne vode.

Uz to, ova vlada je projektovana da traje godinu dana, što zadatak oporavljanja i sređivanja stanja u diplomatskoj službi čini još težim.

Jasan je spoljnopolitički kurs Crne Gore. Uz to, tradicionalno smo se trudili da odnosi sa Srbijom i Rusijom budu dobri. Sada nije tako. Što i kako dalje?

– Vlahović: I dalje je tako! Treba, zajedno, da budemo jasni i precizni oko toga. Crnogorski državni, nacionalni i svaki drugi interes je usmjeren na dobrosusjedske odnose. Republika Srbija je naš susjed. Uz to, Crna Gora - i "tradicionalno", kako se to kaže, i u savremenom dobu - poštuje i cijenu Rusku Federaciju. Bio sam, i ostao, ponosan, što je baš meni pripala čast da potoišem sporazum o vaspostavljanju diplomastkih odnosa Crne Gore i Srbije, sa mojim dragim prijateljem Vukom Draškovićem, i da, zajedno sa tadašnjim zamjenikom ministra inostranih đela Rusije, g. Čižovom, u Kotoru, 2004. godine, otkrijem spomen ploču o prvom diplomatsko-konzularnom predstavništvu carske Rusije pri Crnoj Gori, koje je bilo uspostavljeno davne 1804. godine. (Ugred budi rečeno - neki su tada tek dizali prvi ustanak, kao što nas istorija uči.) Ali, ni bliski (Srbija), ni daleki (Rusija) prijatelji nisu naši prijatelji na način da ignorišemo, ćutimo i trpimo njihove pogrešne i destruktivne politike. Crnogorske diplomate imaju obavezu, koja proizilazi iz naše cjelokupne istorije, pa i iz istorije naše diplomatije - na koje možemo biti ponosni - da brane našu zemlju od hegemonističkih i velikodržavnih pokušaja i politika, i da jasno osude nerazumne i zločinačke ratove i agresije - i na prostorima bivše Jugoslavije ili -kao što je to slučaj danas - u prijateljskoj suverenoj Ukrajini, đe traje jedna istorijska tragedija, uzrokovana agresijom Putinove Rusije. Ja sam od onih koji takav odnos smatra pravim pokazateljem našeg iskrenog prijateljstva prema Srbiji i prema Rusiji i kao zalog za budućnost naših odnosa, koji moraju biti na principima pune ravnopravnosti i međusobnog poštovanja i uvažavanja. Sa Crnom Gorom se ne može drukčije i diplomate naše zemlje na to nikada ne smiju da zaborave.